Welcome to Sarajevo


Evo javljam se prvi put kao brucoš na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, smjer komparativna književnost i bibliotekarstvo. Još uvijek nemam net pa će moji postovi, već rijetki, postati još rjeđi. Upravo čekam da mi počne predavanje Opća povijest književnosti, pa rekoh da na brzinu skoknem ostaviti par rečenica na jednom od kompjutera za studente. Inače je ovdje velika gužva, i čim ste na kompu duže od 2 min začujete iza sebe negodovanja, ali u ovim satima je manje ljudi pa mogu iskoristiti vrijeme za ovaj kratki pozdrav.
Što se tiče samog fakulteta, ali i Sarajeva, dojmovi su prilično dobri. Naravno, postoje stvari koje nisu baš onakve kakve sam očekivala da će biti, a pritom mislim i na sebe. Prilično naivno sam smatrala da ovo neće biti previše teško, ali evo već u prvom tjednu sam se iznenadila. Naporno je, doista. Noge su mi kao od olova, a mozak samo što se nije zapalio od prevelikog zagrijavanja. Trebat će mi neko vrijeme da se naviknem, ali nadam se da neće biti prevelikih problema. Ljudi su super, pogotovo kolege s mog odsjeka, pa mi je puno puno lakše jer smo svi puni pitanja, dojmova, kritika itd. pa zajedno uspijevamo donekle riješiti sve to što nam se po glavi vrti.
Sarajevo kao grad ne prestaje stvarati izvanredne dojmove na meni, to je jedan predivan grad prepun zanimljivosti, duge povijesti, lijepih spomenika kulture i nadasve dobre klope. Svakodnevno puno vremena hodam po gradu, već se poprilično snalazim, i svaki novi dan je sve zanimljiviji.
Još bih ja rado pisala, ali sad već moram pomalo ići, predavanje počinje u 4, ali vjerojatno su se već svi skupili pa stoga trčim na konzultacije oko referata kojeg sutra moramo predati.
Veliki pozdrav!!


20.09.2007. | 15:39 | 7 K | P | # | ^

Dan žalosti


Zastava na pola koplja danas je predstavljala simbol tuge i žalosti za poginulim vatrogascima, herojima. Jutros ih je bilo sedam, sada ih je već osam.
Dok smo postavljali zastavu u Muzeju u kojem radim, osjećala sam se tako tužnom, i zbog toga sam odlučila danas napisati ovaj post. Jučer sam gledala Dnevnik, i slušajući o tim mladim životima koji su tako naglo i na tako okrutan način prekinuti, posve nesvjesno našla sam se slomljenom, u suzama. To su bili tako mladi ljudi (samo jedan je stariji od 35 godina) pred kojima je bilo toliko toga, a u jednom danu izgubili su sve. Toliko se nagađa što se dogodilo, bacaju se optužbe, krivnja se prebacuje s jednog na drugog, traže se odgovorni, a ja se pitam... čemu? Njih više nema.
Nekako uz sve te smrti, najviše me pogodila smrt Marka Stančića, 17-godišnjeg dečka. Bio je mlađi od mene. Grozan je osjećaj kad umre netko mlađi od tebe, pogotovo kad ti sam imaš 18 godina. Što je sve on izgubio? Razmišljam o sebi prije godinu dana. Jedva sam čekala da postanem punoljetna, da položim vozački, završim srednju školu, upišem fakultet... Toliko toga. A taj dečko je sve to izgubio, nikad to neće doživjeti. Nikad neće slaviti norijadu, veseliti se vozačkoj dozvoli, diplomirati, imati djecu, živjeti... Sve je to tako žalosno, i ne smijem ni previše pisati o tome jer svaka riječ mi tjera suze na oči.
Jučer je Blanka Vlašić postala svjetska prvakinja u skoku u vis. Blanka je medalju osvojila noseći crnu traku na dresu. Cijela Hrvatska pati. Mislim da smo svi potreseni tom tragedijom, jer na takav događaj čovjek ne može ostati imun, svi se pitaju kako se to moglo dogoditi? Pitanja će ostati, odgovore možda nikad nećemo dobiti, ali njih ništa neće vratiti. Ostaje samo tuga, bol i sjećanje. Sjećanje na te hrabre ljude i tako okrutnu smrt koja ih je zadesila. Pamtimo ih. Oni to zaslužuju.


03.09.2007. | 17:34 | 3 K | P | # | ^

Broken wings




Sviđa mi se novi blog.hr, sve je posve osvježavajuće i na neki način inspirira na pisanje, a i savjetovali su pisanje novog posta, iako nisam baš shvatila zašto, ali evo novog posta. I razmišljala sam napisati post o nečemu što mi se već neko vrijeme mota po mislima. Za dva-tri tjedna putujem u Sarajevo, gdje ću studirati komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu, i jako sam nestrpljiva, sretna, ali i pomalo uplašena. No, neću danas pisati o svojim osjećajima vezanima za odlazak, nego o svojim pripremama za odlazak. Neki dan su se moji roditelji i sestra vratili iz Bosne, točnije mog rodnog grada Vareša, gdje ću živjeti za vrijeme studija, ili bar u početku dok ne nađem nešto u Sarajevu, te su sa sobom donijeli i fotke moje sobe. Naime, moja soba će biti nekadašnja soba mojih roditelja. Kupili su mi krevet i ormar, pa su mi donijeli par fotki da vidim kako to izgleda. Dobro izgleda, btw. Ali nešto drugo sam shvatila, a to je da želim unijeti u tu sobu što više veselja, tako da mi bude lakše naučiti se da je to sada prosor u kojem živim, te sam odlučila napraviti ono isto što sam napravila ovdje, u ovoj sobi. Spremila sam puno fotki, slatkih natpisa, postera, sličica i sl. koje su ponijeti sa sobom, kako bi ispunila moj novi životni prostor. Malo sam se zapričala, tj. pobjegla od teme ovog posta, ali to je predložak mojoj priči, i uzrok tim mislima o kojima ću pisati. Pripremajući tako različite citate, pričice i ostalo za zid naletila sam na par stvarno poučnih anegdota, izreka, citata, kako ih već nazvati. Izabrala sam ih jer mislim da je dobro imati na svom zidu neke poučne stvari koje možeš svakodnevno pročitati, da ti podignu raspoloženje, podsjete na neke pozitivne stvari u životu i upozore na sve ono loše, negativno. Rado bih sad izdvojila sve te rečenice, jer znam da su stvarno jako korisne svakome tko ih pročita, ali danas pišem samo o jednom takvom, nazovimo ga upozorenju, pouci...
Pa evo ga:

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bačen;
- Riječ nakon što je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kada je prošlo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

Vjerojatno su se mnogi od vas već susreli s ovim, ne znam kako to djeluje na svakog od vas, ali znam zašto meni već danima ne izlazi iz glave. Zato što se pitam: koliko sam krivih riječi izgovorila, koliko sam mogućnosti izgubila, koliko vremena mi je prošlo uzalud, na koga sam bacila kamen i kad to nije zaslužio, jesam li se borila za ljubav? Pomislite li vi na to?
Koliko toga ne mogu vratiti? Puno, jako puno. Previše. I ne mogu se pomiriti s tim, i uzaludno pokušavam utješiti samu sebe. Zašto si i sada, umjesto da prihvatim greške, samo još više lažem? Ne znam, valjda nam je to usađeno u podsvijest, da pamtimo samo ono dobro, ali ne znam koliko je to pozitivno. Vjerojatno u nekom dužem periodu jest, bolje je pamtiti samo ono dobro jer nam to omogućava da idemo naprijed. Ali kako da si oprostimo sve ono što smo izgubili? Kako da si oprostim?
Ono što me najviše muči jest ova zadnja rečenica LJUBAV ZA KOJU SE NE BORI i stalno je čujem, kao da je neki tihi glas u mojoj glavi izgovara: ljubav za koju se ne bori, ljubav za koju se ne bori...
To me pomalo izluđuje, jer mi ta neka grižnja s primjesom kajanja, čežnje, tuge i nespokoja ne da mira, i ne mogu zaboraviti sve dok ne dobijem odgovor: Jesam li se borila? Jesam li se borila dovoljno? Taj odgovor mogu mi dati samo dvije osobe. Ja. I onaj za kojeg sam se borila. Nedovoljno borila. Jer sam izgubila.
I pitam se gdje sam pogriješila, kad sam dala sve što sam mogla, najviše što sam ikad dala od sebe, ali nije bilo dovoljno. I strah me, da možda nikad neću moći dati dovoljno. Tješim se... Možda jer negdje duboko u sebi znam da sam mogla dati više, da sam se mogla doista boriti, ali nisam. Ne. To je moj odgovor. Jesam li se borila? Ne.
Možda sam pokušala, ali nisam imala dovoljno snage za nešto više, ili sam možda imala previše ponosa, previše prkosa?
Ne znam. Koliko pitanja, a kako malo odgovora.

Valjda je takav i život... Moja prva knjiga koju sam ikad dobila zove se Tisuću pitanja, tisuću odgovora, moram priznati to mi u ovom trenutno tjera osmijeh na lice. Koja ironija. Jer ovo stanje u kojem se nalazim bi se trebalo zvati Tisuću pitanja, nula odgovora. Strašno...
Ajde bar sam se nasmijala. Ne preostaje ništa drugo nego tražiti odgovore. Potraga. Borba još nije gotova. Jer za razliku od nekih stvari koje se ne mogu postoje i one koje se mogu vratiti: volja,snaga, vjera, upornost, nada, želja,... čemu tražit više?
Bit svega je ponovno poletjeti.


22.08.2007. | 16:54 | 1 K | P | # | ^

CHILD IN TIME


tata, mama, sist & i ja

Ovo mi je već treći pokušaj pisanja posta u posljednja tri dana. Prethodna dva posta nisam ni dovršila jer sam smatrala da su glupi, što će vjerojatno biti i obilježje ovog posta, ali obećajem si da me to neće zasmetati kada ga budem objavljivala. Nakon što sam pokušavala piskarati o svim mojim mukama u posljednjih nekoliko dana, odlučila sam da se ipak neću samo žaliti i jadikovati, pa mi je valjalo pronaći novu temu za pisanje. Inspiraciju sam pokušala naći sama u sebi, pa sam opet malo čitala moj stare postove. I u jednom trenutku mi je bilo drago što nisam izbrisala blog kao što sam planirala, jer sam shvatila da čak i moj blog ima neku svoju povijest, kakva god ona bila. Od prvih postova do ovih zadnjih vidi se i jedan dio moje povijesti. Čak, kad sam čitala post o maturalcu koji nije bio tako davno, neke stvari su mi se u glavi pogubile i pomiješale, da mi je dobro došlo da se prisjetim, a tako i svega ostalo o čemu sam pisala. Čudno je kako su me neke stvari veselile, a kako su me neke uspijevale razbjesniti. Puno sitnica nam se dogodi koje ubrzo zaboravljamo, a koje su nam puno značile. Zato je dobro da postoje stvari poput blogova, dnevnika, čak i fotoaparata, kamera i sl. bilo čega što nam može pomoći da sami stvaramo svoju povijest, bilježimo ono bitno. Dnevnik pišem više od 5 godina, iako u posljednje vrijeme jako rijetko. Dugo nisam čitala svoje stare dnevnike, ali svaki put kad ih čitam, iznova upoznajem neku staru sebe, i iznenađujem se sama sebi, iako se u biti i nisam toliko promijenila. Vjerujem da tko god posjeduje neku vrstu dnevnika, bilo onog "pravog" ili ovog modernog virtualnog zna o čemu govorim. No, ipak mislim da se bit našeg života, naše povijesti ne krije samo u dnevnicima, blogovima, videovrpcama i sl... nego u našim sjećanjima, i sjećanjima drugih ljudi. Ono što mi pamtimo je zacijelo ono najbitnije, čak i neke sitnice posve nevažne. Moja prva sjećanja su vrlo blijeda, i teško ih povezujem. Slike su mi nejasne, ali sjećanje na osjećaje je tako živo kao da sada prolazim sve ono što sam prošla tada. Ipak sve ono što smo prošli kroz život uz odgoj roditelja i okoline nas je izgradilo onakve kakvi smo danas.
Sjećanja drugih ljudi, pogotovo starijih, također nam mogu pomoći da naučimo puno o sebi. Ne znam vi, ali ja obožavam slušati priče djedova i baka o njihovim djetinjstvima, mladostima, i naravno o meni iz vremena kojeg se ne mogu sjećati. Zar nije zabavno kad vam netko priča koje su bile vaše prve riječi, rečenice, šta ste radili i kakvi ste bili? Meni je to super slušati, jer se uvijek dobro nasmijem. Ono što sam shvatila jest da na nije važno koji način, ali moramo sačuvati sjećanja na lijepe, ali i ružne životne trenutke, počevši od dnevnika pa do naših vlastitih sjećanja. Zamislite jedan dana kada budete vlastitoj djeci i unucima pričali kakvi ste bili, kakvo je vrijeme u kojem ste odrastali bilo...
Moja mama je za mene i moju sestru čuvala svoje uspomene iz djetinjstva i mladosti, ploče, bilježnice, neke njezine sitnice i sl. ali nažalost sve je to uništeno u ratu. I uvijek kada razmišljam o tome, poželim da nije bilo rata jer bi jako voljela uživati u stvarima koje su njoj nekada nešto značile a i meni bi danas. Zato ja sve što meni nešto znači, čuvam i spremam, jer me ne bi ništa veselilo više nego da jedan dan moja djeca i unuci sa zanimanjem gledaju sve te male stvari koje meni puno znače, a na taj način i upoznavali mene i moj život, moju prošlost. Prošlost svi imamo, možda nije uvijek lijepa, ali moramo je sačuvati jer, ponavljam, to je dio nas, neizbrisivi dio nas, ono što smo bili ne možemo promijeniti, ali definitivno može biti podsjetnik za ono što želimo biti danas i sutra. Možemo učiti iz vlastitih grešaka, ali i biti ponosni na sve ono dobro što smo činili. Nemojte bacati vaše stare stvari iz srednje, osnovne, vrtića, jer tko zna, možda vam nekad bude drago pogledati te vaše sitnice, a jednog dana možda i vaše potomke bude zanimalo što to vi krijete u svojim kutijama, ormarima i sl. Čuvajte svoje uspomene, jer sve materijalno možete vratiti, ali njih nikad.
P.S. Post sam nazvala Child in time, jer sam pjesmu slušala cijelo vrijeme dok sam pisala post i nekako mi paše uhu, ali i ugođaju u kojem se nalazim.


10.08.2007. | 22:22 | 3 K | P | # | ^

D-moll




Odlutaš ponekad i sanjam sam, priznajem ne ide, ali pokušavam
I uvek dođe D-moll
Spusti se ko lopov po žicama, ruke mi napuni tvojim sitnicama
I teško prođe sve to

Jedan D-moll me dobije, kako odeš ti u sobi je
Glupi D-moll uvek sazna kad je to
Uhvati me čvrsto i ne popušta, lud je za tišinom, to ne propušta
Vodi me u svoj plavičasti dol

Jedan D-moll me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali,
Nije to, šta je tuga za D-moll

Ponekad te nema i sasvim sam izmišljam način da malo smuvam dan
Ali je lukav D-moll
Pusti da se svetla svud priguše, sačeka poslednje zvezde namiguše
Vuče mi rukav, idemo

Plaši me on, gde si ti, hiljadu se stvari moglo desiti
Glupi D-moll, za kim tuguje svu noć
Uzme me u svoju tamnu kočiju, nebo primi boju tvojih očiju
Znam taj put, to je prečica za bol

Jedan D-moll me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali,
Nije to, šta je tuga za D-moll

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
I neke stvarčice od herendi porcelana
I jedan pulover
U kom si bila
Ostala je ploča Best Of Ry Cooder
I fina mala plava kutijica za puder
I ja sam te ostao željan dok me bude
Moja mila


25.06.2007. | 21:39 | 3 K | P | # | ^

Presušila sam


Neki dan sam čitala svoje stare postove, i bila sam pomalo iznenađena kako sam nekad bolje pisala, kao da sam imala bogatiji rječnik, možda zanimljiviji život, pa sam imala o čemu pisati... ne znam kakvo je to vrijeme i šta je sa mnom bilo, ali u ovim trenutcima imam potrebu za pisanjem, ali ne znam o čemu pisati. Nemam ništa pametno za reći, a i ako pomislim na nešto o čemu bi pisala, ne znam kako početi, kako pisati, šta pisati, kako završiti. Kao što naslov kaže, presušila sam. Nisam nikad ni bila tip za pisanje, radije sam čitala ono što drugi pišu. Profesorica me nebrojeno puta zvala da sudjelujem u natjecanjima, i da pišem nešto. Ja bih uvijek započinjala s pričom, ali nikad nisam imala kraj. Čak i kad sam ga zamislila, nisam znala kako pretočiti ga na papir. S postovima, zadaćnicama nisam imala previše problema jer sam samo pisala ono što sam mislila. Sada kao i to da gubim. Sva sam neka frikasta zadnjih dana, ponekad se više i ne prepoznajem. Pomislim da sam možda umorna, ali znam da u biti nisam. Nešto me hvata, ali nisam sigurna koji mi je. Je li to nostalgija zbog završetka srednje, ili sam izbačena iz kolotečine svakodnevnice, ne znam. Ali budim se, i znam da imam posla, ali ne znam šta da sa sobom radim, gubim se po kući, igram s psom, sunčam, plešem... kradem Bogu vrijeme. Kad na jedvite jade počnem nešto radit, ubrzo prestanem. Ako netko zna kako sam sebe potaknuti na rad, neka mi javi, jer ja uskoro imam maturu, a ništa pametnog još nisam napravila. A kako mi ništa ne ide, tako ni ovaj post, iako zapravo ide, ide k vragu.
Uglavnom, nema mi pomoći. Ovo se zove velika depresija. Bezvoljnost. Nerad.
Završavam post. Bar sam nešto napisala, i to je neki pomak. Ima nade...


28.05.2007. | 22:46 | 1 K | P | # | ^

Priče iz života 5: Prolaznost


Evo već me par dana špotaju da sam se ulijenila, zašto ne pišem, kada ću itd. Doista, ne pišem kad nemam o čemu pisati, kad mi se ne da, ili što je ovaj put slučaj - kad nemam vremena. Proteklih dana puno sam se bavila maturalnom radnjom, a rad sam uspješno privela kraju i prve reakcije profesorice su jako dobre, tako da sam prilično sretna jer se trud isplatio. Iskreno, nisam mislila da će mi to uzeti toliko vremena i truda, ali jest, i nije mi žao zbog toga. Dok sam držala svoju radnju gotovu u rukama, osjećala sam se jako ponosno. Vjerujem da je jako dobra. Još samo da je obranim kako treba, i to ćete biti to. No, danas tema nije moja maturalna radnja, iako zaslužuje post za sebe.
Kao što naziv posta govori, danas ću malo o prolaznosti.
Ostalo mi je još manje od mjesec dana škole, nakon toga - kud koji, mili moji. Još nisam sigurna što dalje, ali doći će vrijeme za donošenje odluka, a kada dođe biti ću spremna za njih. Nadam se.
Sada se ne osjećam tako. Kao da bih radije opet bila prvi razred. Fali mi ta sigurnost, spoznaja da dok ostvariš određeni cilj ima puno vremena. Stvar je u tome da vrijeme nije bitno sve dok vidiš cilj, nisu bitne 4 godine, neka je 10 godina, nije bitno. Možeš izdržati sve dok vidiš cilj, dok znaš šta te čeka. Nema rizika, neizvjesnosti, nema straha. Sada, nakon dugo vremena, prvi put ne vidim svoj cilj, ne vidim što me čeka. Znam da sam na kraju jednog puta, ali nisam svjesna onog što me čeka na drugom putu. Iako je sve bliže, još uvijek mi se čini dalekim. I strah me. Osjećam neki unutarnji strah koji u mene unosi nemir. Kada bih znala što slijedi, bilo bi lakše. Ovako se pitam, što ću, gdje ću, hoću li uspjeti i šta će biti sa mnom. Nadam se najboljem rezultatu, najboljem ishodu i rješenju, a istovremeno strahujem i spremam se na najgore. I u cijelom tom procesu zaboravim što je najbolje, a što najgore. I pomislim, treba biti spreman na sve. A trenutno nisam spremna na sve. I unatoč stotinama scenarija koje sam razradila u glavi i pokušala zamisliti, nekako vjerujem da će me snaći upravo onaj na koji nisam ni pomislila. A taj osjećaj mi se nikako ne sviđa. Iako sam inače pomalo zbrčkana i rastresena, te često puštam stvari svojim tokom, ovo bi doista voljela kontrolirati i znati kako će završiti. A spoznaja da nisam sposobna upravljati svim elementima onog što me čeka, čini me pomalo ljutom, ogorčenom, u najmanju ruku nervoznom i uplašenom.
Ta prolaznost me plaši, vrijeme leti. Pijesak curi, naizgled sporo, no to je samo varka. A tako se rado osjećam prevarenom. Kad bi moglo barem nakratko stati da se skuliram, dođem k sebi, prihvatim... Ali neće. Juri. Dani, minute, sati naprosto lete. A ja kao da ih ne pratim. Ne zato što neću, nego jednostavno ne mogu. Ponekad mi je naprosto previše, i ne znam se s tim nositi. Znam da ću to preživjeti, i da će sve doći na svoje, ali trenutno to nije slučaj. Iako sam optimist, u zadnje vrijeme više me hvataju pesimistički nagoni. Često sjednem i učini mi se kao da vrijeme sporo ide, i naredim samoj sebi da trebam uživati u tom trenutku, no začas prođe, i kao da ga nije ni bilo. Trenutak po trenutak, prođe dan, prođe godina. Prošle su moje srednjoškolske četiri u hipu, i mojih životnih osamnaest isto tako. I nije da se bojim budućnosti, promjena i odrastanja, nego jednostavno ne želim izgubiti ljude, navike i osjećaje koji me ispunjavaju. To je vjerojatno moj jedini strah, ali mogu ga prihvatiti jer znam da tako mora biti. Samo, to ne znači da će prestati postojati u meni. Taj jebeni strah. A doista nisam osoba koja poznaje strah i koja se zna nositi s njim. Valjda i to moram naučiti, ako ne u ovom trenutku nekad da.
Neki dan mi je jedan moj prijatelj rekao da je on sretan jer ne ovisi o nikome. Ja jesam ponekad ovisna o drugim ljudima, ali ne mislim da je to loše. Lijep je osjećaj spoznaja da u nekome može biti tvoj oslonac. Znati da će netko biti tu za tebe, pomoći ti i olakšati ti... nečija postojanost kraj tebe čini te mirnijim, sigurnijim i naravno, sretnijim. I vjerojatno u tom strahu upravo gubitak svakodnevne prisutnosti nekih ljudi u mom životu zauzima najveći dio. Kako sama? Rekla mi je neki dan prijateljica da ću se ja snaći jer sam takva, samostalna. Nisam znala da ostavljam takav dojam, i pomalo sam se iznenadila, ali s druge strane iskreno se nadam da je bila u pravu. Jer sada se osjećam svakako, ali samostalno i sigurno u sebe ne! Ne u onolikoj mjeri kojoj bi željela i trebala biti. Pozitivno je još uvijek to što nisam izgubila vjeru u sebe i svoje snove, i zaista kako vrijeme prolazi osjećam koliko se mijenjam, ali u tom segmentu ne. Još uvijek želim iste stvari kao kad sam upisala srednju, i kroz sve ove godine moj san je ostao isti. I to je ono što me drži. Postojanost. Ukoliko posjedujemo postojanost, prolaznost tu ne može učiniti ništa. Kao drvo staro godinama. Vjetar mu može odnijeti lišće, možda čak i slomiti granu, ali ukoliko su njegovi korijeni čvrsti, nema vjetra koji ga može iščupati. Moji vjetrovi stižu, ali istinski vjerujem da je moje korjenje duboko u zemlji.


05.05.2007. | 17:04 | 0 K | P | # | ^

Priče iz života 4: Prigovori


Iako bi htjela da se ovaj post zove iskorištavanje, nastavljam svoju tradiciju da mi postovi iz PIŽ (Priča iz života) počinju sa slovom P. U biti, nisam mogla smisliti naziv koji bi obuhvatio sve što želim reći i o čemu želim pisati, ali prigovori mi se čini prilično adekvatnom riječi u ovom trenutku, pošto ih imam napretek.
Prvo svima želim SRETAN USKRS!
Potom želim reći kako me živcira što ove dane odjednom se u ljudima budi neka vjera i nekakvo katoličanstvo. Ljudi idu na ispovijed, pričaju o Isusu, gledaju Pasiju... ma da ne nabrajam dalje kad vjerujem da sve to vidite oko sebe. Mene najviše živcira što unatoč tome što svi pokušavaju nabiti neki vjerski duh u Uskrs, zapravo ne priznaju da Uskrs skoro pa i nema nekakvog duha koji ne bi bio povezan s komercijalom, preseravanjem, trošenjem što više love na čokoladne zečiće, piliće, jaja itd., te ono najbitnije najedanjem i napijanjem po cijele dane, naravno nakon što post prođe. Danas moram ići na misu u 22.30! Nositi uskršnji doručak na posvećenje. To radim vjerojatno otkad sam prohodala. Svake godine. Većinom me prati baka, ali ponekad i ne. Imam mamu, tatu i sestru. Prema tome, u mojoj košari bi trebala biti 4 jajeta! Ali da netko zaviri u moju košaru pomislio bi da imam 20 braće i sestara. Jer, ne nosim samo naš doručak, nego i bakin, strinin, tetkin br.1, tetkin br. 2.... Mislim, skoro bi se mogla početi baviti time. Posvećivanje d.o.o., vršim usluge odlaska u crkvu na posvećivanje za sve one kojima se ne da to učiniti sami. Cjenik: dakle, ako nosim vaša jaja 50 kn, vaša jaja i vaš sir 100 kn, vaša jaja, vaš sir, vašu pogaču 150 kn, itd.... Dobar bi to bio biznis.
Uh, možda pretjerujem, ali to me užasno ljuti. Svi se na Veliku subotu zavale ispred TV-a, ne da im se smrzavati tako kasno u crkvi, gušiti u tamjanu i gledati babe kako vire jedna drugoj u košaru prilikom razmotavanja kako bi se uvjerile da je njihov uskršnji doručak bogatiji....
Sad sam se sjetila jedne zgode s pretprošleg posvećivanja. Prilikom odmotavanja namirnica radi čina posvećenja, jednoj ženi su pala jaja i počela se kotrljati po crkvi. Moram priznati da sam se slatko nasmijala, i minutu poslije meni se dogodilo isto... Sreća u nesreći jest da su to bila jaja tetke br.2! No dosta o posvećivanju! Ajmo malo o bojanju jaja, uh kako volimo spomenuti kako uživamo u bojanju jaja, i dičiti se s našim remek-djelima od jaja, da, da, da...
Ma volim ja bojati jaja, ali kad obojim 50 jaja dva sata, taj običaj mi više nije tako drag... Naravno, opet jaja cijele obitelji! Da malo pojasnim, moja baka i ja još uvijek bojamo jaja s lukovčinom. To se radi tako da na svako jaje, s obje strane, stavite neku travu, mora biti neka što razgrantija, s više listova, sitnih, uglavnom neku lijepu travu. Potom ta jaja posložite u najlonke, jedno po jedno u niz, vežete čvor između jaja, moram biti što utegnutije kako bi se travka što više priljubila uz jaje, potom ih stavljate u šerpu s vodom i puuuno lukovčine (za gradsku djecu koja ne znaju, to je kora s luka, što mame bacaju u smeće...). Jaja budu prekrasna, ali sve to, ako hoćete da jaja budu lijepa, traje poprilično. Danas sam to radila, i prilično sam se umorila. No, jaja super izgledaju. Ako imate malo volje, i bojate jaja samo za sebe, preporučujem taj način, jer je puno ljepši rezultat, a i prirodnije je.
Što sam još htjela reći?
Baka i djed su mi stigli. Jako sam sretna zbog toga, eto bar nešto pozitivno. Baka koju sam prije toga spominjala je druga baka koja živi tu. Da ne dođe do nesporazuma.
Kad sam krenula pisati bilo je toliko toga što sam htjela spomenuti... ali nekako ne želim biti još ogorčenija, ipak se moram malo potruditi da vidim neke pozitivnije stvari u ovim trenutcima. A baka je napravila moje najdraže kolače (salnjaci), pa svkai put kad pojedem jedan, bar na tih par sekundi zaboravim sve ono što me ljuti. Samo znate, najgore je što sve što radim za tu moju obitelj, nitko ne cijeni, stoga se radujem što možda iduće godine u ovo vrijeme neću biti ovdje, pa će vidjeti kako će im gadno biti. Jer, to je općenito, nešto ne cijenimo dok to imamo, pa će shvatiti koliko sam im korisna bila. Hm, malo prekasno.
Ljudi, još jednom oprostite ako sam vam malo pokvarila Uskrs ovim prigovorima, ali morala sam to izbaciti iz sebe... I ako netko ima vesele priče o Uskrsu, rado ću ih pročitati, treba mi malo viška pozitivne energije, a i naravno, snage da izdržim sutrašnji dan.
Pozdrav do idućih PIŽ!


07.04.2007. | 20:01 | 5 K | P | # | ^

Priče iz života 3: Promjene


Danas razmišljam o svom životu prije godinu dana, prije dvije godine, tri, četiri...
Koliko promjena, oh koliko promjena. Mijenjaju se ljudi, mjesta, vrijeme, mijenjam se ja. Koliko je sve bilo drugačije prije godinu dana, prije tako malo vremena. I koliko drukčija sam bila ja. Iz ove perspektive kao da je život bio jednostavniji prije godinu dana, lakši, podnošljiviji, ili mi se samo tako čini? Retoričko pitanje. Ne očekujem odgovor. Možda jer ga ne želim znati, ili jer ga znam. Uh, kako se zbunjujem.
Glupa sam. Vjerojatno sam i prošle godine mislila kako je život bio jednostavniji prethodne godine, i vjerojatno ću iduće godine to misliti za ovu godinu. Možda sam slaba pa se ne znam nositi s promjenama, što je neobično jer volim promjene. Volim. Kako apstraktna riječ. Nedavno sam napisala post u kojem se ta riječ spominje toliko mnogo puta, a sad mi se čini tako neobična. Volim promjene. Šta bi to trebalo značiti? Počinjem sumnjati u riječ volim, jer je tako kratkotrajna. "Volim" iščezne u sekundi. Sada gledam neke stvari iz mog "Volim" posta, i sumnjam u to da ih volim. Kakva je to onda ljubav u koju se sumnja, ili možda ja ne znam voljeti. Love is all you need. Kako bih voljela znati je li to istina? Gubim se, a i smisao ovog posta se gubi.
Prijateljica mi je neki dan rekla kako kad ona piše ne razmišlja o tome što piše samo pusti da teče iz nje. Upravo sada to radim, ali imam problem jer stajem da pročitam što sam sve napisala. To je zbilja loša navika, i sad ću nastojati suzbiti je, jer ako budem čitala ova sranja koja upravo pišem, eh, tada ovaj post zasigurno neću objaviti. Znači ako ovo čitate, ja ovaj post nisam pročitala. Hi, hi. To smiješno zvuči. Bojim se da nećete pomisliti da nisam posve phihički stabilna ukoliko se pridržim ove zabrane koju si trenutno namećem. Dakle, ne čitaj ono što si napisala, samo piši. Ajmo i to pokušati.
Dakle. Htjela sam reći, prije godinu dana...
Hm, prije godinu dana nisam bila maturantica, wao koja promjena, no doista, nije bilo tog jebenog pritiska. Znate što? Ne volim pritiske, ili ih ipak volim, ali ih ne želim voljeti. Ne znam. Lijena sam osoba, a pod pritiskom činim dobre stvari. Možda bih trebala voljeti pritisak. Zadnji čas. Trenutak u kojem nešto MORAŠ učiniti, inače će propasti nešto ili netko. Uh, kvragu. Mislim da ipak volim pritisak. U biti, mrzim to što volim pritisak... Ili obrnuto.
Opa, došla sam u napast da pročitam, pogled mi se dignuo i krenuo čitati sve ovo gore iznad, ali sam se oduprijela, jaka sam ja. Ok, let's continue...
Htjela sam reći kako u godinu dana izgubiš neke stvari... Neke stavove, neke osjećaje, neke ljudi, neke sitnice... Ja sam se recimo ošišala, prošlo je više od pola godine od kad sam se ošišala, ali još uvijek ljudi ne zaboravljaju moju kosu. Na mom blogu je još uvijek moja slika s kosom. Doduše, imam i sada kosu, ali puno manje. Nije da mi se ne sviđa ovo moje malo kose, ali mi ponekad fali ono moje puno kose. Smiju mi se zbog toga, ali evo reći ću to ipak, najviše mi fali vjetar u kosi. Doista. Onaj dobri osjećaj vjetra. Hladne bure koja podiže svaku vlas na tvojoj glavi. Kosa se vijori i isprepliće, smeta ti, pada ti na lice, s rukom je mičeš... ali vjetar je uporan i bori se s tobom. Kosa mu se prepušta i vjetar radi s njom sve što poželi, a ti si nemoćan. Ako se vozite na bicikli, svećite kosu - ako je vjetar. Opasno je, jer ako vam vjetar baci kosu u lice, možete pasti. Doista, znam iz iskustva. Uh, kako mi fali vjetar u kosi. I sada s kratkom kosom, kada puše vjetar, imam onaj neizlječivi instinkt da lagano zabacim glavu u stranu, kako mi vjetar ne bi nosio kosu u lice. Problem je u tome što nemam kosu, barem ne dovoljno kose. A ironija je, kad sam imala kosu, nosila sam rep - 99% dana u godini. Pa je jedino što je vijorilo bio moj rep. Vjerojatno se sad smijete. Smijite se slobodno. Smiješna sam znam, pišem imbecilne rečenice, ali odlično je, dobar osjećaj. Jer neprestano imam u glavi slike rečenice, i kad pišem post, duže traje uređivanje i dotjerivanje rečenice negoli samo pisanje. Sada moje pisanje, makar samo ovaj post, ne moraju biti savršeni, ne mora svaka riječ, svaka rečenica, biti na mjestu. Kako oslobađajuće. Strah me jedino da neću primjetiti neku gramatičku grešku, pošto buljim u tipkovnicu, a ne u ekran. Mrzim gramatičke i pravopisne greške. Volim ih ispravljati, ali danas ću pokušati i to obuzdati. Mislim da ću uskoro završiti ovaj post, jer ne želim preduboko potonuti u sranju ovog posta.
I po stoti put velim, samo sam htjela reći nešto o promjenama. Možemo ih voljeti, mrziti, protiviti im se, odupirati... ali one će uvijek biti tu. Ne možemo im pobjeći, samo možemo pokušavati naći način kako ih prihvatiti i prilagoditi im se. Ali, ne treba se posve prepustiti, promjene će uvijek dolaziti, ali mi možemo na njih utjecati, ne moramo teći nizvodno, jer ako se dovoljno potrudimo možemo plivati i uzvodno. Oh, ovo je vjerojatno jako glupa rečenica bila, ali doista, kosa ne mora ići kako vjetar puše. Samo je ošišajte, stavite gela, dobro pošpricajte lakom, i stajati će kosa onako kako vi želite. Vjerujte, i to znam iz iskustva. Upravljajte vi promjenama, ne one nama. Mi smo ti koji stvaramo promjenu, ne stvara promjena nas. Mislim da sam sada malo kontradiktorna samoj sebi, ali možda sam ovim postom pomalo utjecala i na vlastito mišljenje o promjenama. To nije baš dobro. Čvrsti su mi stavovi, zar ne? Ali eto, smatram da je promjena nastaje u čovjeku, a ne obrnuto. Hm, čovjek u promjeni, to ne zvuči baš zdravo, zar ne? Zadnji put, bit je - SAMI KONTROLIRAJTE PROMJENE U SVOM ŽIVOTU, SAMI IH STVARAJTE, NE DAJTE DA ONE STVARAJU VAS...
Ima li to smisla?
Dobro, vjerojatno ću ovaj post jednog dana obrisati, kada se budem sramila svega ovog što sam napisala, ali danas nije taj dan, tako da je ovo čudo od posta upravo na putu da bude objavljeno. Pa svima koji ste ga pročitali želim puno sreće. Nemojte misliti da sam luda, samo sam malo cvrknuta danas pošto sam popila puno kave, a malo toga stavila u sebe. Brh... ovo je službeno kraj posta. Hvala vam što ste ga pročitali, a ujedno vas molim da mi na tome oprostite. Pozdrav.
Kraj.
Objavit ću ga.
Ne zvala se ja Ljiljana.
Objavit ću ga.
Sad doista kraj.
Samo moram stisnuti tipkom objavi. Evo sad ću.
Na tri, četiri, sad...
Ako ga čitate, sad bi vjerojatno trebalo pisati jesam.
Jesam.
Nisam još.
tri, četiri, sad...
Sad jesam...
Kako sam bolesna.
Srećom, moram ići inače će Mer reći da opet kasnim...
Zadnji put.
Tri, četiri, sad...


22.03.2007. | 18:05 | 4 K | P | # | ^

Priče iz života 2: Poraz


Evo danas ću napisati samo par riječi za drugi dio Priča iz života, zvan Poraz, iako bi se možda trebao zvati Pobjeda. Ovisi o tome kakva osoba jeste. Ukratko želim izraziti duboko žaljenje i ogorčenost što poraz nekih ljudi predstavlja pobjedu drugim ljudima. Što im tuđa nesreća, a pritom ne mislim na neke veće ili kobne nesreće nego one što nas srednjoškolce svakodnevno okružuju, predstavlja zadovoljstvo. Kako se možeš smiješiti tuđoj neprilici? Očekivati pogrešan potez kako bi se narugao ili zlobno nasmijao? Danas sam bila u takvoj situaciji i dogodilo mi se da je nekolicina ljudi izgledala zadovoljna time što sam se ja osramotila. Istina, pogriješila sam u nečemu s čime se volim pohvaliti da sam dobra i da volim, ali reakcije nekih ljudi bile su posve neprikladne. Zar sam ja tako loša osoba da zaslužujem imati takve "prijatelje" oko sebe? No dosta o meni, jer ne želim reći previše, iako se nadam da će neki koji trebaju ovo pročitati i prepoznati se u tome.
Ljudi su ljubomorni. To je njihov problem. Ponekad nisu zadovoljni sami sobom i smeta ih kad netko drugi jest. Ja mislim da sam prosječna u svemu, i doista mi ljudi nemaju na čemu zavidjeti, ali isto tako sama sam sebi dovoljna i nemam razloga ni sama nekome zavidjeti. Hraniti ego sa tuđim pogreškama je nisko. Likovati jer gledaš nečiji poraz, makar čak i nesvjesno, je dokaz vlastite slabosti i nesigurnosti. Jer tražiti greške u postupcima drugih ljudi je samo način umanjenja vlastitih neposobnosti i nesigurnosti. U mom razredu ima takvih tipova, premda mislim da su svi takvi manje-više nesvjesno. Nakon nekog ispita, svih zanima koliko je tko dobio. Tako da neki mogu s olakšanjem reći, ah... nema veze što sam dobio 4, onaj je dobio 3... ili sl. Muka mi je od toga. Šta vas koji k... briga koliko sam ja dobila?? Pogotovo kad me to pita osoba za koju znam da ju briga za mene inače. Mene zanima moja ocjena i ocjene ljudi koji su mi dragi, svejedno mi je koliko je ostatak razreda dobio. Ali to je tako, šta ćeš... Bilo je i prije, sada je, a biti će i kroz život...
Želim samo reći da mjerilo za uspjeh nam mora biti rušenje vlastitih mogućnosti i pomicanje vlastitih granica, a ne visina sposobnosti i postignuća drugih ljudi. Vjerujte, pobjeda je puno slađa kada znate da ste se za nju pomučili sami i kada je temeljena na vlastitom uspjehu, a ne da je samo rezultat bolji od nečijeg drugog. Nije sve u životu pobjeda, treba znati podnijeti i poraz. Ali nastojte živjeti s vašim porazom i pritom ne zavidjeti na pobjedi drugog, jer s takvim stavom nećete uvijek biti loser. Jedan put će pobjeda biti vaša i nadajte se da će vaš protivnik biti takav da će vam iskreno na njoj čestitati.
I zapamtite: "Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada."

TO BE CONTINUED...


14.03.2007. | 19:47 | 3 K | P | # | ^

Priče iz života 1: Prestiž


Ponukana događajima u životu i mislima koje me danima progone, odlučila sam napisati post. Jedan običan post, bez neke posebne vrijednosti, pouke ili čak smisla. Post kao posljedicu nakupljenih emocija, razmišljanja i dojmova iz proteklih nekoliko dana mog tipično dosadnog života. Stoga, ne očekujte neku sapunicu ili nešto što će uzdrmati vašu stolice, ono što vas čeka su monotone jadikovke jedne dame koja nema pametnijeg posla u životu.

Prvi dio Priča iz života: Prestiž

Nedavno sam gledala film "The Prestige", što će reći na našem divnom jeziku - Prestiž, iako očito to nije baš naša riječ, ali mislim da je svi razumijete. Film me ponukao da razmišljam, jer njegova poruka je prilično snažna. Pokazuje do čega nas želja za uspjehom i slavom, te pohlepa i osveta dovode. Koliko smo daleko spremni otići da bi dosegli PRESTIŽ. U krajnjem slučaju toliko daleko da nam više ni ljudski život nije bitan. Tako je na filmu. Ali u životu?
Isključujem bilo kakva ubojstva, krv i sl., ali zar uništavanje bilo kakvih moralnih vrijednosti, krah prijateljstva, izostanak povjerenja i iskrenosti, negiranje savjesti, gubljenje ljudskosti... nisu zločini? U to koliko su krhke one istinske emocije i veze među ljudima se možemo uvjeriti svakodnevno. Danas si mi prijatelj, sutra te ne poznajem. Kada smo došli do toga da jedni u drugima ne vidimo ništa drugo osim novca i svega materijalnog, a zanemarujemo ono istinski bitno. Često vrtim riječ istinski, ali ISTINA je tu najbitnija. Kako možemo prepoznati istinu kad nismo na čisto sami sa sobom? Pretvaramo se, glumimo i lažemo kako bi bili prihvaćeni i "voljeni", a ne shvaćamo koliko u cijeloj toj igri gubimo sebe, svoju osobnost, i tada dolazimo do trenutka u kojem shvatimo da smo sami, i cijela ta farsa nam nije ništa donijela, a toliko smo izgubili. Kad gledam oko sebe i vidim takve ljude, poželim ih uhvatiti za vrat i dobro zdrmati. Koji vam je vrag? Pogotovo ako se radi o ljudima koje volim. Zašto ne vide da su savršeni takvi kakvi jesu. Oni koji vas ne prihvaćaju takve kakvi jeste, vas i ne zaslužuju. Jebeš one koji te samo iskorištavaju, a nisu prijatelji. Nisu ništa. Pravo prijateljstvo postoji, samo ga treba prepoznati u ljudima. Ali od prijateljstva ništa ako nema iskrenosti i povjerenja. Pokaži pravo lice, i kome se ne svidi i tko te odbije, tko ga jebe. Ako si na čisto sam sa sobom, prije ili poslije ćeš naći ljude koji će tu kvalitetu znati prepoznati. Koji će te voljeti onakvog kakav jesi. Takvih ljudi ima, a nadam se da sam ja među njima.
Još jedino želim reći da i sama ponekad sebe uhvatim da se ponašam onako kako ne želim, i da nisam sva svoja. I ja glumim, lažem i ponekad se pretvaram da sam nešto što nisam. Važno je da se tim lažnim licima opirete, da sami skinete masku koju si ponekad (ne)svjesno stavljate. Ja pokušavam, i sigurna sam da sam jača od tih negativnih nagona u meni.
Toliko sam htjela reći o Prestižu, onom u životu, a ne u filmu, iako preporučujem - pogledajte film, dobar je.
Nastavak Priča iz života slijedi (kada mi se bude dalo pisati).

TO BE CONTINUED...


05.03.2007. | 17:46 | 1 K | P | # | ^

CRUELLA DE VIL


Osjećate li se ponekad okrutno? Želite li ponekad biti okrutni?
Željela bih samo napisati par rečenica o svojoj okrutnosti. Najbitnije je da ja NISAM okrutna. No, ljudi misle da jesam. I ono što me najviše muči jest zašto to misle. Priznajem, ponekad sam zločesta i imam predug jezik, kažem nekad više nego što je potrebno i svjesna sam da ponekad povrijedim ljude svojim riječima, ali zar to znači da sam okrutna. Nekako mi "OKRUTNA" pregrubo zvuči. Mislim da ljudi koji me poznaju znaju da nisam, ali isto tako mislim da ponekad posumnjaju u to. Šta kažeš, Sab? Ovako, ja mislim da je to dio mene, a sad tko to ne može podnijeti neka se makne od mene. Mada, mislim da taj dio mene je samo mrvica, ne okrutnosti nego malo grublje ironije s trunčicom iskrenosti. Danas mi je profesorica iz engleskog rekla da sam "mean". MEAN što će reći - pakostan, podao, podmukao, zao, zloban... itd. mislim da je ovo posve dovoljno.
Prošla sam nekoliko kriza identiteta upravo jer sam se bojala da možda stvarno jesam takva, i sve sam ih uspjela preproditi, ali evo ova u zadnjih par dana je jedna od gorih, i stalno se zapitkujem, što ako sam ljudima mrska, ili me ne vole jer sam "okrutna", jer sam "mean", jer sam "Cruella de Vil"...
Strašno to izgleda, i premda nisam osoba koja previše brine za tuđe mišljenje, svakako ne želim da me krase ti "epiteti". No, u svakom slučaju vjerujem da takva nisam i vjerojatno ću to izbaciti iz glave za koji dan, ali isto tako želim reći da ne mogu svi biti dobre vile i da svakom društvu treba jedna Cruella da održi ravnotežu između "dobra i zla" (hi hi hi), pa ako je preodređeno da u mom okruženju ja budem ta, pa jbg, neka tako bude...

Poanta ovog posta je trebala biti da ja NISAM Cruella de Vil, a na kraju istog zaključila sam da to možda i nije toliko strašno, pa eto postigla sam bar to da sama prihvatim neke činjenice, a ne da bježim od sebe same. Ali, ali, ali! Još uvijek smatram da nisam okrutna, jer ako sam ja okrutna, onda se zaista trebamo bojati onih koji su stvarno OKRUTNI... Brh, bojim se da se pomalo vrtim u krug, stoga samo još za kraj:

Ne bojte se, ja samo lajem, NE GRIZEM!!


12.02.2007. | 20:03 | 3 K | P | # | ^

MI SMO PRVACI


Možda ove godine nam nije pošlo za rukom pa da to možemo doista reći, ali prvak ne znači samo biti prvi, prvak znači igrati dostojanstveno, hrabro, pošteno i briljantno kao što su naši dečki igrali. Mislim da možemo biti samo ponosni na njih, a nipošto osuđivati ih ili nešto drugo što bi na bilo koji način umanjilo njihovu vrijednost. Do pobjede je teško doći, ali kada je imaš sigurnu u rukama, nije teško naviknuti se na to da si pobjednik. Ali kada je silno želiš i na ovakav način je izgubiš, nositi se s gubitkom još je teže. A naši dečki pokazali su svoju pravu snagu upravo u cijeloj ovoj nesretnoj situaciji. Izgubili su uzdignute glave, priznali sve svoje greške, molili nas navijače da im oprostimo. Ja mislim da im nemamo što oprostiti. Možemo im samo zahvaliti. Evo, neću više puno pisati jer mislim da svatko ima svoje mišljenje, to je bilo moje, a sada ću još samo citirati neke riječi Tomislava Birtića, novinara 24 sata, koji je za današnji broj napisao izvrstan članak. Ovi dijelovi su po meni, zaslužni da ih se istakne.

"Bilo je to posljednje iskušenje hrvatske rukometne repke. Nakon što su osvojili sva zlata, dobili su prilike da si nešto i daruju. Iz blata profesionalnog sporta izašli su čisti kao bebe. Darovali su si čast!"

"One 86' su govorili: "Piše se samo da su Argentinci osvojili SP. Tko će se za 20 godina sjećati da je Maradona zabio gol rukom?. Ma ne, nakon 20 godina... Zauvijek će biti zapisano da nije bio dovoljno velik da naslov osvoji pošteno. Zauvijek će biti zapisano i da su naši dečki sve osvojili bez i jedne mrlje. Mogli su i nepošteno, ali nisu htjela. Jer, oni su dovoljno veliki."



I još ću nešto reći. Neki dan na tjelesnom dečki iz mog razreda nisu igrali nogomet, nego rukomet. Mislim da u Hrvatskoj nisu jedini takvi. Zato, nemojte gledati samo one rijetke loše trenutke, pamtite ono što su napravili za hrvatski rukomet i za rukomet općenito. Zamislite na trenutak u kojem nekolicina nogometaša igra rukomet a golman (vrstan nogometaš) uzvikuje: Ja sam Mirko Alilović!!




03.02.2007. | 20:14 | 4 K | P | # | ^

Napisala sam ovo da me, kada to zaboravim, podsjeti zašto se svaki dan budim i zbog čega živim.


Volim krafne s čokoladom. Volim plavu boju. Volim mirisno ulje od jagode. Volim kiseli kupus. Volim cedevitu. Volim Harrya Pottera. Volim svoje pernice. Volim mrak. Volim dugo spavati. Volim snijeg. Volim muziku. Volim ljiljane. Volim svoju obitelj. Volim šume. Volim Biggya. Volim putovati. Volim se sanjkati. Volim čitati. Volim Bijelo dugme. Volim svoje prijatelje. Volim internet. Volim štrudlu od višnje. Volim more. Volim gledati filmove. Volim Picassa. Volim proljeće. Volim kruškovac. Volim ljubiće. Volim engleski. Volim crtati kuće u cvijeću. Volim zaspati na suncu. Volim kad mi se smrzne nos. Volim Vareš. Volim Beethovena. Volim svoj razred. Volim Bronhi. Volim svoje adidaske. Volim sapunice. Volim Bobi pikant. Volim tući lješnjake. Volim srebro. Volim školu. Volim slike u okvirima. Volim bakinu krumpirušu. Volim pisati svoje ime posvuda. Volim visoke dečke. Volim salnjake. Volim vatru. Volim Rockya. Volim svoje sitnice. Volim Hrvatsku. Volim autograme koje sam dobila. Volim nogomet. Volim Shakesparea. Volim svoj dnevnik. Volim guliti krumpire. Volim rođendanske čestitke. Volim viceve. Volim svoj blog. Volim voljeti. Volim Božić. Volim pričati. Volim topli krevet. Volim Twix. Volim iskren zagrljaj. Volim pisati zadaćnice. Volim ljenčariti. Volim Tree Hill. Volim biti predsjednik razreda. Volim svoj mobitel. Volim kišu. Volim svoj ljetni posao. Volim biti dugo budna. Volim pjevati. Volim gledati vremensku prognozu. Volim kebab. Volim grčku mitologiju. Volim Novigrad. Volim rukomet. Volim Sprite. Volim se češkati po glavi. Volim buditi sestru na okrutne načine. Volim pucati prstima. Volim miris Nivee. Volim sjajila za usne. Volim svoju čašu. Volim mlijeko. Volim tračati s frendicama. Volim kakao. Volim lijepiti postere na zid. Volim odjeću. Volim šarenilo. Volim kupovati. Volim Pjesmu mrtvog pjesnika. Volim rješavati križaljke. Volim nositi crno. Volim svoj nered. Volim svog medu. Volim glasno slušati muziku. Volim Prijatelje. Volim svoje zube. Volim kisele krastavce. Volim voziti. Volim djecu. Volim masline. Volim kupovati knjige. Volim svoj auto. Volim praviti rusku salatu s mojima. Volim osvetu. Volim mirisne štapiće. Volim Griotte. Volim Plitvička jezera. Volim svoj krevet. Volim svoje knjige. Volim igrati Monopoli. Volim Aquafresh. Volim se tući s sestrom. Volim badminton. Volim pržit cd-e. Volim poklone. Volim pisati pisma. Volim životinje. Volim Ligu prvaka. Volim nositi flaster. Volim jednog luđaka. Volim gledati stare fotke. Volim voziti bicikl. Volim se glupirati. Volim spavati u busu. Volim slati razglednice. Volim biti u piđami. Volim bijelu kavu. Volim Arial font. Volim šetati gradom. Volim biti malčice zločesta. Volim sjediti u prvoj klupi. Volim raspravljati sa Sabinom. Volim palačinke. Volim se smijati. Volim bojati. Volim svoj auto. Volim ruke Clinta Eastwooda. Volim prirodu. Volim leptire. Volim poklanjati knjige. Volim potrošiti sve kune u novčaniku. Volim zaspati uz muziku. Volim Najslabiju kariku. Volim dobiti plaću. Volim planine. Volim pričati s bakom. Volim zastati i osvrnuti se oko sebe dok šetam. Volim Annabel Lee. Volim svoje privjeske s ključeva. Volim kad mi baka isplete nešto. Volim svoj klik-klak. Volim kad Marija ima ogledalo svaki put kad mi zatreba. Volim kad se moj pas veseli kad me vidi. Volim se sama probuditi. Volim roniti. Volim se tući sa Sabinom. Volim natući Sabinu. Volim ostaviti druge bez riječi. Volim ići u kino. Volim sjediti sama na plaži usred zime. Volim vjetar. Volim rješavati testove. Volim svoje papirnate golubice. Volim igrati karte. Volim biti pobjednik. Volim biti vođa. Volim Lackovića. Volim kokice. Volim friško obrijane noge. Volim retorička pitanja. Volim rječnike. Volim biti u pravu. Volim pohati šnicle. Volim spuštati ljudima. Volim plakati od sreće. Volim biti zaljubljena. Volim kad Marija zna šta mislim iako to nisam rekla. Volim Dnevnik. Volim Zagreb. Volim kad moja mama skuha nešto fino. Volim ići u knjižnicu. Volim slobodnu. Volim doći kući iz škole. Volim se prisjećati događaja iz života. Volim život. Volim... Volim... Volim.... VOLIM.... VOLIM.


09.01.2007. | 16:15 | 2 K | P | # | ^

Slika govori tisuću riječi (ako se razumijemo...)



04.01.2007. | 16:25 | 4 K | P | # | ^

Ako nemate pametnijeg posla, čitajte!


Danas s vama želim podijeliti neke od ulomaka iz nekih djela koja sam čitala, a koja su tada na mene ostavila utisak. Nadam se da će vam se neki svidjeti pa ćete možda poželjeti pročitati i knjigu...
Pozdrav.

HAN SUYIN
Dok zora ne svane


Proljetni sniježe,

Imala si pravo što su otišla. Osjećala si se izgubljenom
kraj tolikog negiranja stalnosti, uz sjenku
prevare, rastuću sumnju – zbog čega je sve počelo
izgledati nestvarno. Otišla si tragajući za suvislošću
jer je našu ljubav, jedinu sigurnost koja na je preostala,
zamutila tragična nesigurnost oko nas.
Stric Keng je dogovorio sa svojim sinom da te zaštiti u
Hongkongu. Kako te ne bi progonili i vrijeđali novinari
željni senzacija.
Najdraža moja, ja nisam filozof, ne znam vješto
govoriti, ali su me pjesnici naučili da opipljivi svijet
oko nas nikad ne ostaje nepromjenjiv. Vječno
se rastače i iznova sastavlja u nezaustavljivoj struji
vremena i promjena. Pa ipak ljudski duh neprekidno
čezne za stabilnošću, za metafizikom nepromjenjive
istine. Kako su se nesigurnima i krhkima pokazala
pokazala neka od tvojih vjerovanja!
Ipak, ljudskom je rodu neophodna Vjera. Ljudi
su ginuli u trenutcima kad bi se vjera razotkrila kao
šala, kao samozavaravanje.
Ja ću morati proći kroz teško iskušenje i zato mi
je drago što ti nećeš biti ovdje. Ne volim gledati
kako ti se tresu usnice i kako nestaje svjetla u tvojim
očima dok pokušavaš dokučiti ono što ja nastojim
od tebe sakriti.
Svjestan unaprijed mogućeg ishoda ispitivanja koje
se pokreće protiv mene, slušajući već sada štakorski
cvilež izdaje, mislit ću na tebe, sigurnu u svojoj
domovini, dok po meni budu pljuštale optužbe mojih
kolega, pa čak i nekih mojih prijatelja.
Sanjat ću o tebi. Osjećati vjetar širokih američkih
prostranstava koji ti miluje kosu. Slušati tvoj
smijeh, mek poput vrbovih maca, kako odjekuje u
plavetnilu i zlatu tvoje domovine. Gledat ću te kako
hodaš ispod starih hrastova, posuta svilenim pjegama
sunca koje se probija kroz krošnje. Ti si ptica
zore i dok zora ne svane ja ću te čekati, čekat ću te
sretan, jer kad zaklopim oči, ti si tu, odmah ispod
mojih kapaka.

Yong je napisao to pismo, ali joj ga nikad nije poslao.



HVALOSPJEV LJUBAVI

Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

1. Kor 13, Novi zavjet



FRANCESCO PETRARCA

Čitaocima

Vi, što u zvuku rasutih mi rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,

razan stil što ga plač i miso ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom ljubav. Oprost molim njima.

Narod je dugo, sada dobro vidim,
o meni pričo i tiho i glasno,
zato se često sebe sramim jako;

i plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na zemlji htijenje svako.

LII

Ljubavniku nije pribavila veću
Radost Dijana kada bljesnu gola
Usred mrzlih voda – na njegovu sreću –

negoli meni pastirica hola,
dok je u vodi namakala veo,
što plavu kosu vjetru mrsit ne da,

pa sam ja zbog tog – dan sijaše vreo –
drhtio sav od ljubavnog leda.

CCCXI

Onaj slavuj što se milo jada
želeć možda da djecu il dragu, s toplinom
širi pjev nebom, poljem i dolinom,
ispunjen s mnogo plemenita sklada.

Ko da noć je cijelu pratilac mog jada
i ko da me prošlog sjeća s gorčinom.
Tko bi ikad vjerovo s Boginjom
zla smrt da isto nesmiljeno vlada.

Oh, laka li je varka srca plamna!
Od sunca jasnije one dvije luči,
ne mislih da će postat zemlja tamna.

Sad dobro vidim kako slabo haje
kruti slučaj za me kad me suzna uči
da sve lijepo ovdje tako malo traje.


CCCXII

Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,

ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,

meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.

Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu bješe bolje ne vidjeti!


William Shakespeare

ROMEO I JULIJA


Drugi čin
Drugi prizor

Vrt Capuletijevih
(Pojavi se Romeo)

ROMEO: Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa, što si ljepša ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više, kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose
Odbaci je –

(Julija se pojavi na prozoru)

Ah, evo moje gospe
I ljubavi! O, kada bi znala, da je!
Gle, sada zbori, al ne veli ništa!
Što zato? Njeno oko govori
I njemu ja ću odgovoriti.
O, drzak sam! Ne govori to meni –
Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene, neka sjaje
Na njinoj stazi, dok se ne vrate.
Ej, da su oči njene tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njene bi oči na nebu
Obasjale svemir takvim sjajem,
Te ptice bi ko obdan zapjevale.
Gle, na ruku sad lice naslanja –
Ah, da sam joj rukavica na ruci
I da joj diram lice!

JULIJA: Ah!

ROMEO: Sad zbori!
Govori jošte, svijetli anđele,
Jer tako sjaješ noći nada mnom
Ko krilati nebeski glasnici
Što zadivljenom sjaju smrtniku,
Te on izvrnuv oči prema gore
I nauznak se baciv promatra,
Po tromim kada jašu oblacima
I kad na zračnim jedre grudima.

JULIJA: Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako nećeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.

ROMEO (za se): Da slušam još il da odgovorim?

JULIJA: Tek tvoje ime moj je dušmanin,
Jer ti si ti i bez tog imena.
«Montecchi» nije ruka niti noga
Ni lice niti trup ni drugo ništa,
Što pripada muškarcu. Drugo ima
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime,
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!

ROMEO (primakne se): Za riječ te držim.
Ljubavi me svojom
Nazovi, pa sam kršten iznova
I nikad više neću bit Romeo!

JULIJA: A tko si ti, što tu pod plaštem noći
U tajne moje misli prodireš?

ROMEO: Po imenu ti ne znam reći, tko sam –
I meni samom to je ime mrsko,
Jer dušmansko je tebi, svetice,
I da ga imam gdjegod napisano,
Pocijepo bih ga.

JULIJA: Moje uho nije
Ni stotinu riječi popilo
Što izviru iz tvog jezika,
A ipak te po glasu poznajem.
Zar ti nisi Romeo i Montecchi?

ROMEO: Ni jedno niti drugo ako ti je
I jedno mrsko, krasna djevice.

JULIJA: Al kako dođe ovamo i zašto?
Jer vrtni zid je visok – teško ga je
Preskočiti – a ovo mjesto smrt,
Kad uzmeš na um, tko si – ako te
Zateče tko od mojih rođaka.

ROMEO: Na ljubavničkim lakim krilima
Preletio sam zid – jer pregrade
Od kamena ne ustavljaju ljubav.
Što ljubav može, to i kušat smije
I zato rod tvoj zapreka mi nije.

JULIJA: Al ubit će te, ako li te spaze!

ROMEO: U tvome oku veća je opasnost
No u pedeset mača njihovih
Jer ako me ti slatko pogledaš,
Očeličen sam protiv njina bijesa.

JULIJA: Ja ne bih htjela ni za čitav svijet,
Da te tu nađu.

ROMEO: Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi.

JULIJA: A tko li je uputio te amo?

ROMEO: Tko? Moja ljubav. Ona me potakla,
Da tražim, ona savjet mi je dala,
A ja njoj oči. Nisam pomorac,
Al da si ti ko pusti žal daleko,
Što najdalje ga more plače, ja bih
Za takvo blago sreću kušao.




DANIELLE STEEL
Sad i zauvijek



Ti si praštavo slavlje
Prvih sunčanih zraka
Svakog mog jutra,

Ti si šapat
Mojih kasnih
Kasnih noćnih sati,

Ti si simfonija mojih sunčanih zalaza,

Ti si sjaj i ljepota
Osvita moga života.


…pišem ih sebi, pitajući se samo trenutak
jesi li ih pročitala. A tad, neočekivano, nekoliko
kratkih nervoznih redaka od tebe. Zadržala si
automobil. Jedino je to bilo važno. Želio sam
da ga uzmeš više nego možeš slutiti, Jess. Hvala
ti što si ga zadržala.
Pretpostavljam da ne otvaraš moja pisma…
ja te znam. Na pola i u koš.

Nasmiješila se na tu sliku. Bio je, dakako, u pravu.

Ali usprkos tome, čini se da mi je potrebno
da ti ih pišem, kao i da zviždim u mraku ili
razgovaram sa samim sobom. S kim ti sad
razgovaraš, Jessie? Tko drži tvoju ruku? Tko
te nasmijava? Ili ogrli kad plačeš? Izgledaš
tako zbrkano kad plačeš, a sam Bog zna da
mi to nedostaje. Zamišljam te sad kako voziš
morgana, a ono nekidan… zvučalo je kao pismo
koje bi čovjek napisao bakinom najboljem prijatelju.
«Hvala vam, dragi gospodine Clarke, na savršeno
divnom automobilu. Upravo mi je bila potrebna
ta boja da je pripasujem uz moju najbolju suknju,
najmilije rukavice i šešir».
Draga, volim te. Nadam se da ćeš sad biti sretnija.
S onim koga odabereš i kad odabereš. Imaš pravo
na to. Znam da ti netko treba. Ili, imaš li pravo
na to? Od pomisli na to, srce me boli, ali ne
mogu toptati nogama i dizati prašinu. Kako bih
mogao bilo što reći nakon svega ovog? Ništa
osim sretno… i volim te.
Žalosti me što sad kad sam prodao knjigu
i uzeo si vremena da razmotrim svoj život, nisi
ovdje da uživaš u promjeni. Ovdje sam odrastao.
Bila je to teška škola, ali mnogo sam naučio
o tebi i o sebi. Nije dosta zarađivati novac,
Jessie. I vraški mi je svejedno ko plaća račune.
Volio bih da ih ja plaćam ali ne bih više dobivao
Čir kad god vidim da potpisuješ ček. Život je
tako mnogo sadržajniji i jednostavniji od toga,
ili takav može biti. Moj je život sad na neki
čudan način ispunjen, a ipak tako prazan bez tebe.
Draga, nemoguća Jessie, ja te još volim. Otiđi,
ostavi me na miru, pusti me da odem smiren, ili
se vrati. Oh, Bože, kako želim da to učiniš! Ali
nećeš. Shvaćam. Ne ljutim se. Samo se pitam bi
li bilo drukčije da onog dana nisam okrenuo
leđa i ostavio te s telefonom u ruci. Još vidim
tvoje lice… ali ne, nije sve ovo zbog jednog
užasnog dana. Oboje plaćamo za stare, stare,
stare grijehe – jer vjerujem da oboje patimo zbog
gubitka…ili… zar si se ti tog oslobodila?
Možda ti više nije stalo. Ne mogu ti reći
kako se osjećam prazan, ali pretpostavlja,, da
će se s vremenom to doista dogoditi: ni jedno
neće više mariti ni pišivog boba. Nije to baš
nešto čemu bi se čovjek radovao. Mnogo dobrih
godina pretvoreno u prah. Nestalo u nepovrat.
A još te uvijek vidim, vidim i vidim. Dodirujem
ti kosu i sa smiješkom zavirujem u oči. Možda
možeš osjetiti moj smiješak uperen u tvoje oči
dok odlaziš svojim putem. Idi s mirom, najdraža,
i pripazi na mrave i guštere. Neće te ujesti,
obećajem, ali bi susjedi mogli pozvati policiju
ako budeš vrištala. Drži nadohvat ruke sprej
za kosu i čuvaj se. Uvijek tvoj, Ian.



Wen Hui
Šangaj baby


«Da, draga, ljubav će nas rastrgati.» Tako je pjevao Ian Curtis koji je izvršio samoubojstvo 1980.
Tian Tian se nagnuo nad mene i zagrlio me. «Mrzim te» uspio je izgovoriti kroz zube i svaka riječ se činila kao da će eksplodirati. «Jer zbog tebe mrzim sebe.» Počeo je plakati. «Ne mogu voditi ljubav. Moj čitav život je obična farsa. Ne sažalijevaj me. Najbolje bi bilo da me nema.»
Ako tebe boli lijeva noga, mene će boljeti desna. Ako tebe život guši, i moje disanje će prestati. Ako kada želiš izraziti svoju ljubav ne nađeš ništa osim crne rupe, onda ni ja neću moći voditi ljubav. Ako prodaš dušu vragu, bodež će probosti i moje grudi.
Snažno smo se zagrlili. Postojimo, mi zaista postojimo, osim nas ne postoji ništa.


PAUL ELUARD

Moja ljubav


Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.

Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.


MELEM ZA ŽENSKU DUŠU
Djedovo Valentinovo

Leeju od Harriet
s ljubavlju,
14. veljače 1895.

Postojiš li? Jesi li stvaran? Ili si najljepši san koji sam svih ovih godina usnula? Jesi li anđeo ili plod moje mašte? Netko koga sam stvorila da odagna bol? Gdje si našao vremena da me saslušaš? Kako si mogao razumjeti?
Nasmijao bi me kad sam željela plakati. Odveo si me na ples kad nisam bila u stanju ni hodati. Davao si mi novu nadu kad sam umirala. Pokazao si mi kapljice rose, a ja sam vidjela dijamante. Donio si mi poljsko cvijeće, a ja sam imala orhideje. Pjevao si mi, a za mene je to bilo kao da mi pjeva zbor anđela. Uzeo si me za ruku i ja sam te voljela cijelim svojim biće. Dao si mi prsten i ja sam ti pripala. Pripala sam ti i iskusila sve.


ROSEMUNDE PILCHER
Povratak kući


Njegov sin. Skica u olovci, kasnije obojena vodenim bojama. Uhvaćen u trenutku, uhvaćen u vječnosti. Edward odjeven za kriket u bijeloj košulji i bijelim flanelskim hlačama. Rukavi košulje bili su podvijeni, mišićave podlaktice, kožna lopta za kriket u ruci. Lice napola okrenuto, preplanulo i nasmiješeno, tvrdoglavi uvojak boje žita na čelu. Za trenutak će podići ruku i maknuti ga.
Edward.
I odjednom ga više nije dobro vidio jer mu je pogled bio zamagljen suzama. Bio je uhvaćen nespreman, razoružan i rasplakao se. Iz džepa izvadi veliki plavi rupčić, obriše suze i nos. Sve je bilo u redu. To nije bilo važno. Bio je sam. Nitko nije vidio taj trenutak užasne patnje.
Sjedio je dugo s crtežom sina u ruci. Zatim ga je pažljivo vratio u korice, osigurao spajalicama i spremio u ladicu. Jednom će crtež pokazati Diani. Još kasnije, dat će ga uramiti i staviti na stol.
Kasnije.
Kad bude dovoljno jak da ga gleda.
I kad bude mogao živjeti s tim.


ROSEMUNDE PILCHER
Rujan


Smrt nije ništa. Ona se ne računa. Samo sam kliznula u drugu sobu. Ništa se nije dogodilo. Sve ostaje kao što je bilo. Ja sam ja, ti si ti, a stari život koji smo tako rado živjeli ostaje nepromijenjen. Ma što bili jedni drugima, to smo još uvijek. Zovi me poznatim imenom. Govori o meni na vedar način, kao uvijek. Ne mijenjaj ton glasa. Ne budi ozbiljan ni tužan. Smij se kao i uvijek šalama koje su nas zabavljale. Igraj se, smiješi, misli na mene, moli se za mene. Ne moje ime bude u kući onakvo kakvo je i bilo. Izgovaraj ga bez napora, bez duha ili sjene na njemu. Život je ono što je uvijek bio. Uvijek isti. U njemu je apsolutan i neprekinuti nastavak. Što je smt osim neznatne nezgode? Zašto bih bio lud ako sam slijep? Još čekam na tebe u nekom intervalu, odmah iza ugla. Sve je dobro.

Sve je dobro.


COLLEN McCULLOUGH
Ptice umiru pjevajući


Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva sam jednom u svom životu., ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji. Od trenutka kada napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i, pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastane da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda.
...
Početak

Ptica s trnom u grudim pokorava se nekom nepromjenjivom zakonu; on je tjera da se napode na trn i umre pjevajući. U trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nije svjesna da joj donosi smrt; jednostavno pjeva i pjeva dok u njioj ima snage za posljednji pjev. Mi, međutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo. Razumijemo. A ipak to činimo. Ipak to činimo.
Kraj


27.11.2006. | 16:19 | 1 K | P | # | ^

Maturalno putovanje Španjolska 2006.


Vidjela sam već jedan krasan putopis o putovanju maturanata u Španjolsku, i isprva sam bila malo razočarana jer su me preduhitrili, ali kad sam pročitala uvjerila sam se da je skoro potpuno drugačiji od onog na kakvom sam bila ja. Pa sam odlučila, eto, ispričati više slikama nego riječima, i naš put. "Mi" smo IV. Ekonomske Srednje škole Mate Balote Poreč.
Dakle, Španjolska drugi dio.


I. dan utorak 29.08. - POREČ - FIRENZA - BROD

Krenuli smo u ponedjeljak 04.09., u ponoć. Očito, bio je već utorak. Putovali smo cijelu noć da bi ujutro oko 9 stigli u Firenzu, prekrasni talijanski grad čiju smo čar nažalost, osjetili tek površno. Nakon kraćeg odmora u Firenzi nastavili smo put prema Civitavechii, luci u kojoj nas je čekala naša "barkica". Stigli smo oko 15 h. Malo smo čekali na ukrcavanje, i nismo baš bili oduševljeni vanjskim izgledom našeg broda koji je u usporedbi s ostalim brodovima u luci izgledao poprilično mizerno. No kad smo se ukrcali razočaranje je splasnulo. Brod je iznutra krasan. Kabine su prilično male, ali zato je paluba krasna. Navečer smo čak otišli i do diska, za koji smo ja i Sab pripremile originalnu odjevnu kombinaciju koji su sačinjavale pidžama, tunika za plažu i kaiš. Brzo smo završili u krevetu.


U FIRENZI


NAŠ BROD


SPREMNE ZA DISKO


II. dan srijeda 30.08. - BARCELONA - LLORET DE MAR

Jutro je bilo, blago rečeno, teško. Puhao je jak vjetar, koji je uzrokovao nemirno more. Reći ću samo da se nismo osjećali najbolje uz konstanto ljuljanje broda. Svi smo pohrlili na zrak, u kafić na palubi. Jedva smo čekali iskrcavanje. U Barcelonu smo stigli oko 16 h.
Pri razgledavanju tog prekrasnog grada začas smo zaboravili na neugodna iskustva s brodom. Obilazak nije bio izrazito dug, ali je bilo krasno prošetati Ramblom, i bar malo upoznati Barcelonu. Predvečer smo krenuli prema LLoretu, koji je bio naš dom kroz veći dio maturalca. Stigli smo taman na večeru. Nakon smještanja, i uređivanja, krenuli smo u istraživanje noćnog života u LLoretu. Zaista se moženaći ponešto za svakoga. Mogu reći da smo bili zadovoljni ponudom.


JUTRO NA BRODU


U BARCELONI


SAGRADA FAMILIA


III. dan četvrtak 31.08. - LLORET DE MAR - CASTEL MEDIEVAL - LLORET DE MAR

Doručak je većina nas prespavala. Ustale smo oko 10 (kad kažem mi mislim na sebe naravski i ekipu iz moje sobe - Sabina, Tihana i Marija), i krenule pravac na plažu s Melani, Samantom i Ritom koje su jedine osim nas bile na nogama. O plažama smo čuli svašta, većinom negativno, tako da smo se prilično iznenadile kad smo stigle. More je ok, a plaže su odlične. Do ručka smo uživale u kupanju i sunčanju. Poslije ručka (koje je također bio dobar, kao i sve poslije, osim lunch paketa) odlučile smo malo istražiti grad. Šnjuvale smo okolo cijeli dan, kupovale suvenire, trošile, razgledavale... Zanimljiv dan. Poslije večere, većina razreda uključujući i nas, posjetila je Castel Medieval, te tako prisustvovala u, po naški, Viteškoj večeri. Lijepo iskustvo. To je dvorac, koji nema neku povijest pošto je sagrađen prije 15-tak godina kad je turizam tamo počeo cvjetati, ali ideja cijele manifestacije je odličan. Dvorac "priprada" kralju i kraljici, i svi koji ga tu večer posjete njihovi su gosti. Za večeru je tradicionalno jedno pile uz prilog krumpira. I tokom večere uživate u gledanju natjecanja između vitezova koji se bore za naravno, pobjedu, i sve što uz nju ide. Bore se četiri viteza: plavi, zeleni, žuti i crveni. Svaki vitez ima svog navijača, ovisi na kojem djelu tribina (ne znam koji drugi izraz upotrijebiti, to su dugi stolovi smješteni na tribinama koje okružuju teren na kojem se bore) se nalazite. Naš vitez je plavi. Nije pobijedio. Nije baš bio kraljev miljenik. Sve u svemu, zanimljivo za gledati. A pile? Njam! Nisam bolje pile jela u životu. Bolje i od Gavelina.
Nakon večere prelazi se u dvoranu gdje se u početku malo zabavljate plesom (tko želi) a potom uživate u priličnom dugom programu Flamenco plesa. To se stvarno isplati pogledati. Plešu odlično. Cijeli program traje oko 4 sata. Po završetku smo se vratili u hotel. Tko je želio, naravno, mogao je u noćni život.


LLORET, PLAŽA


U LLORETU


VEČERA U DVORCU


FLAMENCO


IV. dan petak 01.09. - LLORET DE MAR - MARINELAND - LLORET DE MAR

Ovog puta stigle smo na doručak, a potom pravac plaža. Uživale smo do ručka, a potom smo se svi skupa uputili prema Marinelandu. O tome vamne trebam puno pričati, zabava uz vodu. Tobogani i sl. Ništa previše opasno, tek toliko da podigne adrenalin. Uživali smo i u predstavama s tuljanima i potom s delfinima. Sladak izlet. Navečer opet van. Uživale smo uz odličnu sangriu koju smo otkrile u jednom Irish Pubu. Meni nije baš išlo tu večer, pa sam većinom samo jela naranče iz sangrije, koje su bile vrlo ukusne. Stigle smo kući u kasne sate. Kući = hotelska soba. wink


MARINELAND


TULJANI


DELFINI


V. dan subota 02.09 - LLORET DE MAR - MONTSERRAT - BARCELONA - LLORET DE MAR

Ustali smo svi, po naredbi, u sedam, i odmah se uputili prema Montserratu, svetištu koje drži benediktinci zavjetovani šutnjom. Lijepo mjesto, smješteno na obroncima gorja Montserrat pa je i zrak nešto drugačiji. Mjesto mi se svidjelo. Odmah potom nastavili smo prema Barceloni. Obavili smo razgledavanje do kraja, upoznavajući znamenitosti Barcelone. Posjetili smo Gaudijev park Guell, olimpijsko selo, Picassov muzej i naravno Camp Nou, Barcelonin stadion. Nakon razgleda, dobili smo cijelo poslijepodne slobodno. Šoping!!! Mislim da su sve cure uživale. Da je bilo samo malo više love i vremena... i dobar vodič po dućanima. Po odlasku iz Barcelone svratili smo i na pola sata dug show Magičnih funtana. Lijep prizor. Bio je to dug i naporan dan.


MONTSERRAT


BARCELONA


PARK GUELL

Image Hosted by ImageShack.us
CAMP NOU


MAGIČNE FONTANE

VI. dan nedjelja 03.09. LLORET DE MAR

Samo dvije riječi - SLOBODAN DAN
Plaža, plaža, plaža i naravno, finalni izlazak!!


PLAŽA


MORE


ZADNJI IZLAZAK U LLORETU

VII. dan ponedjeljak 04.09. - LLORET DE MAR - FIGUERAS - CANNES - NICE - MONTE CARLO - NICE

Poslije doručka napustili smo LLoret i naš hotel Florida Park, i krenuli prema Francuskoj. Stali smo u Figuerasu, krasnom malom mjestu u kojem se nalazi Dalijev Muzej odnosno Teatre-Museu Dali. Svima se svidio rad tog velikog umjetnika, ali mislim da su ga rijetki shvatili. Ja nisam među njima. Dolazak u Francusku ne bi ni primjetili ("Europa bez granica") da nam nije naš vodiš Tomi naglasio da smo u Francuskoj. Naravno, da ne zaboravim, obavili smo i posjet tvornici parfema Galimart, što je također bilo zanimljivo i mirisno. Prije dolaska u Nicu, gdje smo trebali prespavati našu zadnju noć, stali smo i u Cannesu. Poznatom svima po filmskom festivalu. Kratka šetnjica, gledanje poznatih otisaka i nastavak puta. Premda je Cannes skoro spojen s Nicom, tako da nije bio neki put. Smjestili smo se u Nici, sobe su bile krasne, večerali i spremili se za odlazak u Monte Carlo. Što reći? Osjeća se novac na svakom koraku, od hotela, auta do fancy obučenih ljudi, pogotovo žena. Izgubila sam 6 eura, i tu sam stala, neki su malo više... Rijetki su dobili više od 5 eura. I to valja vidjeti. Čim smo stigli u hotel, komirana sam se bacila u krevet i zaspala u sekundi.


ISPRED TVORNICE PARFEMA


PRSTIĆI MELA GIBSONA U CANNESU


CASINO U MONTE CARLU

VIII. dan utorak 05.09. - NICE - CREMONA - POREČ

Napustili smo Nicu, nismo je previše ni upoznali osim kroz poglede iz busa. Prije povratka kući imali smo još samo jedno odredište - Cremonu. Obišli smo je nabrzaka, iskreno ne sjećam se ni šta smo vidjeli, i krenuli kući. Stigli smo u Poreč prije ponoći. Bilo je lijepo, ali mislim da smo svi jedva čekali Hrvatsku, kunu i svoje krevete!


MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI U NICI


CREMONA

KRAJ!!!

P.S.

Pozdrav svim maturantima, i onima koji će to tek postati.... ne zaboravite:
MATURALAC JE SAMO JEDAN!!!


12.09.2006. | 17:00 | 10 K | P | # | ^

Small things that we forget...




Prošlo je toliko dugo vremena od mog zadnjeg posta, dobro, nije prošlo se ni mjesec dana ali mi se nekako čini kao da je moje upoznavanje s Bregom bilo tako davno, nekad u nekom drugom životu. Nisam pisala o tome, bare ne ovdje, jer nisam osjetila potrebu za tim. Vjerojatno bi rijetkima to bilo zanimljivo čitati. Kako god....
Jutros sam se probudila u 10, izašla sam u dnevni, bilo je zamračeno i nikog nije bilo. Moji su još uvijek spavali. Umila sam se i oprala zube. Zubi me jako bole jer dugo nisam nosila svoj noćni aparatić pa sad iznova moram podnositi migracije mojih zubi.
Biggy je još uvijek spavao. Probudila sam ga, izljubili smo se i odvela sam ga vani da obavi svoje. Posro se. Počistila sam. Telefon je počeo je zvoniti telefon, nisam se stigla javiti. Starci su se probudili.
Tako je počeo moj dan.
A nastavio se po uobičajenom. Tost za marendu, starci gnjave.... Sve dok nisam upalila tv. Kad ono... na HRT1 Sjaj u travi!!! Film koji sam gledala davno, davno. Deanie i Bud, i ona krasna rečenica na kraju, stihovi Williama Wordswortha...



Though nothing can bring back the hour of splendor in the grass, glory in the flower, we will grieve not; rather find strength in what remains behind.

Sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi i blještavilo svijeta, ne treba tugovati, već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.


U zadnje vrijeme nekako mi stalno dolaze neke sitnice iz života koje sam zaboravila, a koje me podsjećaju na neke davne dane koji su daleko iza mene. O tome danas žarko želim pisati. Jer ni sama nisam svjesna koliko su sve te uspomene, film, pjesma, knjiga... zapravo važne, a pogotovo u trenutcima teških odluka i razmišljanja o životu, budućnosti. Šta će sa mnom biti? Te male stvari vraćaju me u neke bezbrižne dane. Dane djetinjstva, kad je bilo tako lako živjeti. Evo Sjaj u travi. Sjećam se kad sam ga prvi put gledala. Ustala sam jako rano (to je bio običaj da prva ustajem) i na TV-u je ubrzo počeo taj film. Nisam mogla shvatiti zašto je Deanie poludila, zašto se nisu vjenčali, i zašto je tako završilo kad su se voljeli? Možda ni sad ne razumijem, ali drukčije ga gledam. Jer i ja sam drugačija.
Stavila sam zato gore sliku iz crtanog filma Kralj lavova jer je to jedan od prvih crtanih filmova koje sam gledala, i uvijek ga se rado sjetim. Sada se svi filmovi rade kompjuterski, a ovaj tada nije. Plakala sam na kraju filma jer je zaista lijep. Moj prvi crtani film koji sam gledala u kinu.



Bila sam u svom rodnom gradu. 13 godina nakon što sam iz njega bila prisiljena otići. Moja sestra se srami pričati o svom gradu i svom porijeklu. Nikad se nisam sramila, ali sad nakon što sam ga vidjela nakon toliko godina, mogu reći da sam ponosna na svoj grad. Moj rodni grad se zove Vareš i nalazi se u srcu Bosne. To je grad okružen planinama, riječicama i predivnom šumom. Grad pod najsjajnijim zvijezdama na nebu. To je grad sablasnih napuštenih kuća i urušenih zgrada, u kojima su nekad živjeli i radili toliki ljudi. U mom rodnom gradu žive većinom Muslimani, ljudi koji su Hrvate i Srbe otjerali iz mjesta u kojem su se rodili. Ne mrzim ih, ali ne mogu razumijeti. Zašto to činimo jedni drugima? Nisam sigurna ni kako bi se trebala osjećati. Jeli lakše biti žrtva ili krvnik? Da je moj narod bio taj koji je nanio zlo drugim narodima, sad bi živjela u svom rodnom gradu i imala sve ono što sam izgubila. A ovako, taj dio mog života nikad neću moći vratiti, ali bar mi je savjest čista. Pitam se je li i njima njihova?
Priznajem, da se malo toga sjećam. U mislima su mi ostali tek neki trenutci, većinom neki teški trenutci, o kojima ne bih pisala, jer su to samo moja sjećanja koja nisam spremna i ne želim dijeliti. Ali bilo je lijepo biti tamo. Dobro sam se osjećala. Potpuno nakon dugo vremena. A one sitnice o kojima sam pisala. Miris u zraku, tako poznat miris. Kao nešto što savršeno dobro znate, niste zaboravili, ali niste o tome mislili. I kad sam ga osjetila, kao da ga nikad nisam ni prestala osjećati. Miris. Sjećam se savršeno tog mirisa. Smiješno, zar ne? Vratit se u rodni grad i sjećati se njegovog mirisa. Ah! Najvažnije je da sam sad sigurna u to da je meni mjesto tamo i da se moram vratiti, barem da upoznam svoj grad i nadoknadim sve što smo izgubili.
Evo jedne slike mog grada:



I ulomak iz jedne knjige:

Vareš

To je kad imaš rodno mjesto i ono je upisano u tvoje dokumente. U tom mjestu imaš svoje grobove i sve svoje. To je kad su oko njega ratnici koji ga ne vole, a u njemu su dvije vrste branitelja koji ga vole i oni se pobiju oko toga tko ga više voli, a oni koja ga ne vole ne urade ništa protiv njega. Slabiji su branitelji Varešu učinili zlo, a oni jači još veće zlo. Najgore je što su moja braća bila u dvije različite vojske onih što taj moj Vareš vole. Najgore je što se ništa nisu pitali. Najgore je što je taj moj Vareš pao. Moj ga je brat branio. Najgore je što je taj moj Vareš oslobođen. MOj ga je brat oslobodio. Najgore je što ja više neamam Vareša, a o braći malo što znam i ne znam da li da sae radujem ili da plačem. U svakom slučaju ja sam svoj Vareš izgubio. I svi su ga izgubili. Nitko Vareš ne može dobiti. Nitko Vareš ne može posjedovati.
I ubuduće ću imati rodno mjesto. Dovoljno će biti da pogledam u dokumente i znat ću koje je.


(Željko Ivanković: Vareške priče)

Valjda ću jednog dana moći shvatiti i prihvatiti sve što se desilo. Tako je moralo biti, samo dabogda se ne ponovilo.
Slikala sam se u nošnji. Dok smo bili u Borovici, selu iz kojeg je moja obitelj s tatine strane. Selo je lijepo iako također razrušeno. Ali priroda je gotovo netaknuta. Voda je toliko dobra i čista, bolja od kupovne. Bili smo kod obiteljskih prijatelja. Gospođa je davno obećala mojoj mami da će joj dati nošnju da obuče. A dok sam gledala mamu u nošnji, jedva sam čekala da i ja probam. Naravno, dopustila mi je. Bila sam malo previsoka za nju i gornji dio mi je bio malo velik, ali osjećala sam se super. Kao da nosim dio povijesti tog sela na sebi, snažan osjećaj zaista. Bila sam tako ponosna. To je dio moje tradicije, a sad sam i sama osjetila tu tradiciju na sebi. Stoga, s ponosom pokazujem ovu sliku. Ja u Borovičkoj nošnji kakvu su nosile tolike žene, među kojima i moja baka, prabaka...



Još nešto o sitnicama. Znate kako je to kad voliš pjesmu, i jedno vrijeme je stalno slušaš na radiju, tv-u... ali jednog dana jednostavno je više nigdje ne čuješ, ali misliš na nju. Ona više nije hit, ali je tebi u mislima. Prođe puno godina, zaboraviš na tu pjesmu, i jednog dana pomisliš na nju tek tako. Još uvijek se sjećaš riječi i melodije. Zapjevušiš. Dobro se osjećaš, zar ne?
Pomisliš, moram je naći!
To se meni dogodilo, nekoliko puta u zadnje vrijeme. Uspjela sam naći te svoje stare pjesme. Prvo priča o prvoj pjesmi.
Imala sam nekih 7-8 godina. Stalno sam slušala jednu prekrasnu pjesmu. Bio je i spot te pjesme. Stalno smo ga slušali u jednoj emisiji. Emisija se zvala Pravo vrijeme, i tradicija u mojoj obitelji je bila gledati je svaku večer. Prije spavanja. I ta pjesma je skoro svaku večer bila prikazana. Tu pjesmu volio je tata, sviđala se mami, ja sam je obožavala. Jedino je moja sestra mislila da je glupa. Pjesma se zvala "Stara zvona". Pjevao ju je Zoran Jelenković, to tada nisam znala. Za mene je on bio "onaj ćelavi s psom". Neki dan sam se sjetila te pjesme, dok sam bila na novigradskom zvoniku. Uspjela sam je naći. Kad sam je prvi put pustila, i čula prve tonove, nakon toliko dugo vremena... sva sam se naježila, ne mogu opisati koji dobar osjećaj. Kao da sam bila opet curica koja ju je pjevušila prije spavanja. Čini se tako daleko. Kao neki drugi život. Znate, kad sam trebala navršiti 8 godina, bila sam jako tužna. 7 je bio moj sretan broj. 21.11.1996. zaspala sam u suzama, misleći kako sutradan imam osam godina. Zbogom mojih lijepih 7!! Uskoro ću se još jednom oprostiti sa sedmicom u svojim godinama, čeka me još jedna osmica. Mislim da sam ovaj put spremna.
Ispričat ću vam i drugu priču vezanu za pjesmu. Jedne godine išla sam s obitelji u Drvar. Bila je to 1998. Dobra godina. Išli smo u posjet obitelji. Put je bio dugačak. Tada smo imali novo auto. Nije bio nov, ali nama jest. Bio je to dobri stari Fiat Tipo, još uvijek kao imamo ali kao drugo auto. Nije više br. 1! Uglavnom, cijelim putem slušali smo jednu kazetu. Tada su CD-ei još uvijek bili strani i meni, i mojoj obitelji. Na njoj su bile strane pjesme, većinom rokerske, bili su to moji rokerski početci. Obožavala sam tu kazetu, bila je tatina, nekad iz vojske. Na povratku iz Drvara i poslije, negdje je nestala. Mislim da se prekinula i završila u smeću. Dobra stara kazeta. Sjećam se pjesama koje su na njoj bile: Wind of change, Final Countdown, Hotel California,... nisam tada znala kako se zovu, tek sam ih poslije otkrivala. Bila sam jako sretna kad bi napokon uspjela dočepati se neke od pjesama koje su činile tu kazetu. Nisam puno o njoj mislila, ali svaki put kad bi čula jednu od tih pjesma, lijepo sam se osjećala. Neki dan sam naletila na još jednu, posve slučajno. Bila je to Nothing compares to you od Sinead O'Connor. Naletila sam na nju tražeći jednu drugu. Skinula sam si je odmah. Ah, dobra stara pjesma. Opet sam mislila na kazetu. I na Drvar. Nekoliko dana poslije na radiju sam čula još jednu pjesmu s kazete!! I will be right here waiting for you, u izvedbi Bryana Adamsa. Taj dan sam još uvijek bila u Bosni, čim sa došla kući, skinula sam je. Samo za taj osjećaj.... Strašno. Vjerojatno nikad neću naći sve pjesme koje su na njoj bile, niti ću se sjećati svih, ali lijepo je imati bar dio nečega što sa sobom nosi tako lijepa sjećanja. Drvar, prekrasna priroda. I igra s rođacima. Koje su gluposti smo radili. I pradjed. Tada sam imala pradjeda, sad ga više nemam. Zvao se Ivo. Bio je pomalo otkačen. Imao je smiješne naočale i falio mu je pokoji zub. Obožavali smo ga. A što smo još više obožavali bilo je zajebavati ga. Najstariji među nama, moj rođak Srđan uvijek je smišljao neku spletku, i onda bi nas mlađe nagovorio da realiziramo njegovu zamisao. Sjećam se jedne. Pradjed je bio na wc-u. Mi smo svi sjedili u hodniku ispred wc-a jer smo se tamo većinom igrali kad bi pao mrak. Dosjetio se Srđan da ugasimo pradjedu svjetlo. Ne sjećam se tko je to napravio, ali smo mu ugasili. Jadni pradjed je počeo vikati da upalimo svjetlo. Mi smo se smijali ko ludi. Tada nam je počeo nabrajati sve po spisku. I onda je izašao iz wc-a sa spuštenim hlačama. Razbježali smo se na sve strane dok je on stajao na vratima i mahao sa svojim štapom ljut kao ris. Nismo mu smjeli izaći na oči nekoliko sati, dok nije zaboravio. Jadni pradjed. Bio je to slatki starčić. Obožavao je kartati. Sjećam se kad smo ga išli posjetiti dok je umirao u bolnici. Tata ga je pitao treba li mu nešto da mu kupi. Pradjed je rekao da mu kupi špil karata, ništa drugo mu ne treba. Umro je tjedan dana poslije.
Rado se s vremena na vrijeme sjetim nekih priča iz svog djetinjstva. Ponekad se nasmijem, ponekad zaplačem, ali sve u svemu, dobro mi dođe tako s vremena na vrijeme, kao i svima nama.
Neki dan je moja šefica s posla pričala kako je u njihovo vrijeme bilo teško natjerati djecu u kuću. Bilo mi je drago kada sam mogla reći da je i u moje vrijeme bilo tako. Moje vrijeme? To je tek deset godina unatrag a djeca su već toliko drugačija. Gledam svoje rođake i djecu obiteljskih prijatelja. Većinu svog vremena provode pred kompjuterom. To je nešto o čemu se toliko piše, ali svaki put iznova šokira. Kad se sjetim šta smo sve radili. Moja prijateljica Sabina je neki dan pokopala svoje ribica. Napravila im je grob i bacila ih u more. Nisam prisustovala pogrebu, ali smo poslije pričale o tome. Sjetile smo se kako smo nekad slično pokopala jednog štakora kojeg smo našle mrtvog. Bacali smo cvijeće, održale govore i sve potrebno. Bili smo prilčno ludi, a možda smo bili tek djeca.
Ošišala sam se na kratko. Nekih 6 godina nisam imala kratku kosu, i neobično je. Još uvijek se navikavam. Kad sam se prije šišala na kratko, bilo je to zato što nisam imala izbora. To je bio običaj. Pred ljeto, šišanje. Ovaj put sam to učinila svojom voljom. Mislila sam da bi zato trebalo biti lakše donijeti tu odluku, ali nije. Lakše je učiniti nešto kad nemaš izbora. Zato je lakše biti dijete. Kad mislim da svoje djetinjstvo, činim to s nostalgijom. Lijepo je biti dijete. Žao mi je što sam prebrzo odrasla, ili mi se samo tako čini. Ne znam.
Sad čitam Razgovor s vampirom. Sjećam se kad sam gledala taj film u kinu. Bio je to prvi horor u mom životu koji sam smjela gledati. Bila sam tako sretna. Nisam se uplašila, bila sam preponosna za to. Htjela sam pokazati mami i tati da sam velika i da se ne bojim "strašnih filmova". Moj prvi horor. I prvi film s Brad Pittom kojeg sam poslije jako zavoljela.



Već sam počela gubiti nit i pišem ono što mislim. A ne volim kad mi se to događa jer onda gubim kontrolu. Sabina mi je neki dan rekla da volim kad je sve po crti. Možda. U svom neredu imam neki red. I to me čini zadovoljnom. Moja mama kaže da sam neuredna, čak i prljava. Ne moj izgled koliko moja soba, radni stol, ormar. Ali ne shvaća da je to moj način, imam svoj red. A ponekad popizdim pa sve to složim tako da bude "uredno" i onda se više ne snalazim. Za nekoliko sati opet je sve isto. Na jednom od zidova u mojoj sobi imala sam pravi mali kaos. Mnoštvo slika, postera, razglednica... prvi mali đumbus. Jedan dan sam iz ne znam kojeg razloga pukla i sve sam strgala. Tri godine lijepljenja, slaganja, uređivanja, sve sam strgala. Skoro sam zaboravila što je na dnu svega toga. Dječja karta svijeta. Još uvijek je gledam. Prošlo je par mjeseci, i tek danas sam osjetila potrebu da je ponovno prekrijem. Danas ću to i učiniti.
Prekjučer sam bila u knjižnici s sinom moje šefice, Martinom. Prvo sam sebi izabrala knjigu i onda sam pomogla njemu da on izabere. Ima 9 godina. Otišli smo do dječjeg odjela. Već dugo ne uzimam knjige s tog odjela, a ne pamtim kad sam to prestala činit. Jednostavno je došlo samo po sebi, valjda onog ljeta kad sam radila u knjižnici. Tada sam otkrila koliko zanimljivih knjiga ima na odjelu za "velike" i od tada tamo biram sebi knjige. Ali povratak na dječji dio me se jako dojmio. Predlagala sam Martinu brojne knjige koje su mi se svidjele kad sam ih čitala. Nije on izgledao neodlučan, nego ja, kao da uzimam sebi. Govorila sam: Ova je super, ova će ti se svidjeti, moraš uzet ovu... Jadan Martin. Na kraju je uzeo Čarobnu kućicu. Slatka knjiga. Davno sam je čitala. Nekad u prvom osnovne. Slatko. Jedva čekam opet ići s njim u knjižnicu, mislim da znam šta čemu se svidjeti.
Sad slušam Hotel California. Sjetila sam se jednog trenutka. Sabina i ja smo bile na MSN-u. Pričale smo o toj pjesmi. Došle smo do toga koji nam je najljepši stih. Gledala sam u tipkovnicu i pisala: Some dance to remember, some dance to forget. Kad sam napisala stisla sam enter i pogledala u ekran. Ostala sam sekundu u nevjerici. Na ekranu je ista rečenica pisala dvaput, moja i njezina. Slučajnost, ali takve slučajnosti nam se događaju. I kad mislim o tome, sretna sam. Jer kad neku osobu znaš dugo vremena, razvijete neku vezu, ponekad ni riječi nisu potrebne dovoljan je pogled, mig, pokret rukom... a to je tako dobar osjećaj. Stalno spominjem neke dobre osjećaje, ali eto takav mi je danas dan. Takvo nešto možeš imati s malo ljudi, i zato je tako posebno. S Marijom idem u školu već 11 godina, ovo će nam biti 12 i zadnja. Zbog toga sam pomalo žalosna. Uvijek je bila blizu, znala sam da je tu. Dobro surađujemo i razumijemo se. Kada mislim da nam je ovo zadnja godina skupa, uplašim se. Jer više ne znam kako bez nje. Ne samo ići u školu, nego i sve ostalo. Možda ću u Sarajevo na fakultet. To je jedna od opcija, a i najvjerojatnija. Otići ću od obitelji, i prijateljica. Ne znam čega se više bojim. Dolaska na novo mjesto, ili odlaska od mjesta na kojem znam kako živjeti. Život je upravo to, zatvaranje jednih vrata i otvaranja drugih. Prošla sam to, ali prvi put ću biti potpuno sama, i strah me. Nije uobičajeno čuti to, ali ja se doista nadam da će ova zadnja godina proći što sporije može.


TAKE YOUR TIME....

Već pišem pomalo više nego što sam planirala, pa ću zato završiti. Mogla bi još pisati, ali moram se baciti na uređenje mog zida, drugačiji. Jer ne mogu opisati koliko se ove godine osjećam drugačije nego ikad prije. Čitam svoje stare dnevnike i pitam se je li moguće toliko se promijeniti. Mislim da je odgovor potvrdan. Ja sam dokaz. Toliko se svi mi mijenjamo, ali valjda je najvažnije da ne mijenjamo srž sebe. Koliko god se uozbiljila ili odrasla, u dubini sebe još uvijek sam neozbiljna, luckasta i pomalo luda. Najvažnije je naći kompromis između curice u sebi i žene kakva trebam postati. Mislim da ću onda biti zaista odrasla. A s tim i zrela za prihvaćanje novih odgovornosti i svega što s time dolazi. Ali ne smijem dopustiti da mi se desi ono što stalno viđam na odraslima, da zaboravim sve te sitnice o kojima sam pisala, da izgubim svoja sjećanja. Ona su dio mene.
Eto, napisala sam post bez glave i repa. Oprostite zbog toga.
mah


20.08.2006. | 12:01 | 7 K | P | # | ^

UPOZNALA SAM BREGU!!!!!!!!!!


KAD SNOVI POSTANU STVARNOST!!!



Sutra ću sve ispričati, sad sam još malo u šoku i nevjerici!!


23.07.2006. | 03:20 | 4 K | P | # | ^

Ne pucajte na umjetnika


Ako je ljudski mozak ustrojen tako da vremenom selektira samo lijepa sjećanja dok ona ružna potiskuje, Zinedine Zidane bit će sretan i zadovoljan čovjek. Svi mi koji smo ga voljeli – također.
U trenutku kad je jedan izraz mahnitosti zasjenio tu monumentalnu nogometašku raskoš, valjalo je reagirati ispravno: ne odreći se bajke koju je deset godina pripovijedao taj francuski genijalac.
Jean Pierre Escalettes, predsjednik francuskog nogometnog saveza, uspio je u ideji.
-Molim vas samo jedno: nemojte pucati po umjetniku - u klasičnom je francuskom stilu poručio Francuzima.
Paralele kako je glavom bolje udarao suparničke igrače nego loptu ostavit ćemo cinicima. Divit ćemo mu se kao ljubavniku lopte, pamtiti ga kao nogometaša aristokratske gracioznosti. Kao svaki genijalac, morao je imati opakih crta ličnosti i zato ga ne treba osuđivati. Ljude kao što je Zidane, kao što je Maradona, teško možemo razumjeti. Ali ih možemo voljeti.


DUBRAVKO SUŠEC, 24 sata, broj 477., 11. srpanj 2006.
Jako mi se svidio ovaj kratki članak, pa sam ga stoga odlučila staviti i na svoj blog.




Nakon završetka Svjetskog prvenstva malo koga su zanimale vijesti vezane uz svjetske prvake, njihov dolazak kući i sve one pompozne poruke tipa: "Ispratili su nas kao kriminalce, a sad smo prvaci" itd. Svi su se pitali: ŠTO JE MATERAZZI REKAO ZIDANEU? Pisalo se po svim mogućim novinama, čak i onim ženskim časopisima koje izbjegavaju nogomet u širokom luku, čulo se svakodnevno na Dnevniku (i to ne u sportskom djelu Dnevnika), bila je to tema rasprave za večernjih druženja u mom susjedstvu, posvuda se čulo Zidane, Materazzi, terorist, kruvin sin... Vjerujem da je ta znatiželja posljedica toga što nitko od nas koji toliko volimo Zizua ne želi zaista povjerovati u to da ga je tako brutalno i nesportski udario a da nije imao valjanog razloga za to. Tražimo način da opravdamo čin čovjeka kojeg toliko volimo, cijenimo i poštujemo. I ne samo mi, nego cijeli svijet, čak i novinari koji su poznati krvnici tragičara s Svjetskih prvenstava. No ovaj put nije tako. Svi želimo reći: NIJE ZIDANE KRIV! No dobro, možda Marco Materazzi može reći: "Je li on mene udario ili ja njega", ali mislim da svi znamo tko je zadao veći udarac.
Nakon Zidaneove izjave za Canal+, možemo vidjeti o kakvom se čovjeku i igraču radi. Njegova isprika za navijače, sve ljude koji su to gledali, a posebno za djecu je zaista krik iz njegova srca koji nas moli da ga ne pamtimo po tome, nego po svemu dobrom što nam je pokazao kroz ovo desetljeće čarolije koju je prenosio kroz nogomet. A posebnom mi je drago što ne žali zbog tog udarca i što se ne kaje, jer je to znak da krivnja nije njegova, i iako nam nije rekao točne riječi koje mu je Talijan rekao, samo to što kaže da bi ponovno isto reagirao u takvoj situaciji, tek to je dovoljno da nam potvrdi da se tu radi o vrlo teškim riječima preko kojih nitko od nas ne bi mogao prijeći. Ja prva bi ga tako odvalila da bi me zapamtio do kraja život. Moj tata me nasmijao, on misli da bi bilo bolje da je Zizu zalijepio jednu dobru šamarčinu Materazziju. Puno je elegantnije, a ovaj dva dana ne bi znao gdje je. :-)

Nemojte misliti da opravdavam taj čin kao takav, jer to nije tako. To je bilo posve nesportski, ali kao i Dubravko Sušec, molim vas, nemojmo ga pamtiti po tome, i nemojmo dopustiti da to naruši sliku koju Zidane gradi godinama, a to je slika jednog majstorskog igrača i znalca lopte. Ali zato pamtite Marca Materazzija kao igrača kojem u nogometu više radi jezik nego noge. Možda jednostavno nema dovoljno u nogama pa mora korisiti svoje druge "potencijale". Budala je više štete napravio sebi nego Zidaneu. Pamtiti će se uvijek kao krivac zbog tako tužnog kraja jednog velikog igrača. A Zidane je gotov s igrom, ali Materazzi je daleko od toga. Osjetit će on posljedice svog čina, u to sam sigurna.



P.S. Ja sam, ljudi moji, na poslu. Pa da na njega i prionem. Ćao!


13.07.2006. | 08:00 | 2 K | P | # | ^

ZINEDINE ZIDANE - Nogometni genij


Tužna sam zbog večerašnje utakmice i naročito zbog onog što se desilo Zizu-u. Želim samo reći da je za mene jedan od najboljih igrača koje sam imala priliku ikad gledati na terenu, i da mi je čast što sam bila svjedok jedne nevjerojatne karijere i svega što je taj čovjek učinio. Njegova veličina i djela se neće nikad zaboraviti!




P.S. Onog prokletog Materazzi-a treba dobro zatući, mislim da su zvižduci publike dobro pokazali kakvo mišljenje imaju o njegovom ponašanju!! I sramota je za organizatore što kapetan Francuske nije prisustvovao dodjeli medalje!


09.07.2006. | 23:03 | 2 K | P | # | ^

Dvije-tri rečenice i nekoliko vizualnih zapisa


Evo pošto me već neko vrijeme gnjave kako ne pišem ništa, morala sam bar par rečenica. Nije da nemam vremena, ali trenutno je kompjuter pod danonoćnom opsadom moje sestre, koja mi ga ustupi možda na nekih 10 minuta dnevno. Da ne moram pisati romane, stavit ću par sličica iz mobitela i fotoaparata koje sam tek danas prebacila na kompjuter.
Što se mene tiče, dani mi idu polako, radim, čitam, gledam nogomet... Tužna sam jer je danas zadnji dan SP u Njemačkoj. Bio je stvarno užitak gledati dobar nogomet, i večeras navijam za Francuze! Moram priznati da sam se dosta iznervirala dok smo bili u igri, ali i poslije. No najvažnije je da sam zaista uživala u svim utakmicama koje sam gledala, i nikako ne mogu razumjeti one koji jedva čekaju kraj!
Ostale novosti su da sam napokon položila teoriju za automobil, prometni propisi i to. Pala sam jednom i onda su stalno odgađali, i sad sam se napokon toga riješila. U srijedu idem na provjeru prve pomoći, valjda neće biti poteškoća.
I još jedna vrlo važna stvar. Jučer je 18 godina napunila moja vrlo vrlo draga prijateljica MARIJA! Pa joj još jednom želim čestitati i zaželjeti sve naj, naj! SRETAN ROĐENDAN!!!!

Evo sličica.
Pozdrav.


BUBA - auto koje želim, ali mamu ove bube, staru bubu


Marija i David s "čudom" na glavi


moj usnuli Biggy


Ja u navijačkom zanosu (šmrc...) i pidžami


Marija navijačica


Biggy navijač


ulovilo je i moju sestru


sab proučava konzumovo skladište


pozdrav Kiki!!


09.07.2006. | 18:22 | 0 K | P | # | ^

SABINA


Evo nakon što se nisam pojavljivala danima, doduše tu sam negdje uvijek, ali nisam pisala, evo napokon sam skupila volje da napišem par riječi. Hvala Sabini što mi je posudila svoje krasno ime za naslov posta. Dužna sam joj jaaako veliku zahvalu. 06.05., na jednu lijepu subotnju večer u Poreču je održana maturalna zabava za tri razreda moje škole. Nisam bila među tim maturantima, ali mi je večer bila jako važna. Bila sam s mojim kolegama (pozdrav Ivanu i Ivani) voditelj te priredbe. Htjela sam da bude to lijepo izvedeno i da dobro izgledam, i naravno pričam i vodim... Za ovaj prvi dio najviše sam dužna upravo Sabini. Uzela sam joj veliki dio poslijepodneva. Potrošila ga je na moju frizuru i make-up. Iako sam joj u biti uzela puno više vremena dok je mislila i mislila kako će me srediti. Zato, još jednom, THANKS! Puno mi je značilo što toliko brineš za mene, i stvarno ne znam šta bi ja bila bez tebe. I naravno, ne samo za te sitnice poput frizure i šminke, nego za nešto puno više. Hvala i Mariji i Tihani! Bilo mi je puno lakše kad bi se okrenula na desno i vidjela vas. Puno ste mi pomogle, i stvarno ne znam šta bi bez vas. Zvučat će patetično, ali stvarno vas jako volim. Pusa mojim najdražim curama!
P.S.: Večer je inače prošla odlično, kritike su manje više pozitivne, pa mogu biti jako zadovoljna. Ostatak večeri je bio super, i stvarno šta da kažem - večer za pamćenje. Doduše moglo je proći i s kojim kruškovcem manje (za mene naravno)!


Tihy, Sab & Mer


Ono o čemu dalje želim pisati su neke tekuće vijesti i novosti. Čitam u zadnje vrijeme na iskonu stalno neke članke o filmu "Da Vincijev kod". Knjigu sam pročitala, i zaista mi se svidjela, unatoč svemu što se o njoj pričalo. Čitala sam ja i mišljenja s druge strane, odnosno onih koji se suprotstavljaju "Kodu" i mogu reći da unatoč tome moje mišljenje o knjizi se nije promijenilo. Mislim da bi je svi trebali pročitati prije nego što je osude. Sad što se filma tiče, nisam ga gledala, iako radim na to me da ga ubrzo pogledam, ali sve ovo oko tog filma... Strašno! Bojkoti, zabrane, osude... sve to podsjeća na srednji vijek a ne na 21. stoljeće! Gdje nam je nestala ta demokracija, pravo na izražavanje javnog mišljenja, stava, sloboda govora? Zar ćemo početi zabranjivati knjige i bojkotirati filmove? Stvarno takve gluposti me ostavljaju bez riječi. Svećenici se boje za vjeru svojih ovčica! Pa kakva im je vjera ako će je poljuljati ili srušiti neka knjiga ili film? Nikakva je to vjera. To je obična nula. Ne možete zamisliti kako me hvata bijes kad na to mislim, a kamoli pišem. Želim samo reći, nemojte dopustiti da vam crkva, mediji i svakakvi ostali utjecaji nameću svoje stavove. Pročitajte knjigu, pogledajte film, ali upoznajte i drugu stranu svega toga, i sami stvorite svoj stav o tome. Ako imate vjeru, i ako je ona jaka, takva će i ostati. Pustite sva ta sranja, i ne dajte da nam sole pamet!




Dalje, čitala sam jučer (ili je to bilo danas) u Metrou (svaka čast novinama, dobre su, čitajte) jedan zanimljiv podatak o zaposlenim ženama. Dakle, samo je 6% žena na čelnim položajima u RH! SAMO! A najbolje je što nam je uzor EU u kojoj ta brojka iznosi 8%! Kakav uzor, zaista! Osim toga, žene teško dobivaju stalni radni odnos, a i slabije su plaćene, čak ako rade isti posao kao muškarci. Žalosno! 60% nezaposlenih u RH su žene. No, dosta s brojkama. Činjenica je, da bez obzira na to što se stoljećima borimo za ravnopravnost, i što sve više muškaraca smatra da treba postojati ravnopravnost i da jesmo ravnopravni, MI NISMO RAVNOPRAVNI! I proći će mnogo godina dok ne budemo, i jedino što mogu reći jest da ću ja koliko mogu težiti toj ravnopravnosti uvijek, i bez obzira na sva. Kako kaže naš predsjednik: "Tko se sjeća da je ijedna djevojčica u školi ikada prepisivala od dječaka? Uvijek je bilo obratno!" A pitanje je kakvu je korist od toga imala djevojčica? Nikakvu. Ovaj svijet je prepun "djevojčica koje "dječaci" samo iskorištavaju!



I još jedna tužna priča za kraj, mama mi je danas rekla, jako me to rastužilo, ali kvragu takav je svijet u kojem živimo. Priča ide ovako: U mjestu nedaleko od Plitvica siromašna bakica od 79 godina prodavala je sir uz cestu tako da bi bar nekako skrpala kraj s krajem, i preživjela taj mjesec. No, nije se to svima sviđalo, i neki zajedljivi i pokvareni ljudi prijavili su tu bakicu. Pošto je takvo nešto zabranjeno (iako se radi posvuda), bakica je dobila globu od 3700 kn. Kao što sam rekla, jadna žena, onako siromašna, nema ni trećinu tog iznosa, te u nemogućnosti plaćanja, svoju kaznu je nekako morala zaraditi. I tako je, vjerovali ili ne, bakica od 79 godina je završila u zatvoru. Kazna joj iznosi tri mjeseca! Eto! Ja još uvijek ne vjerujem, ali tako mi mama priča danas. Nadam se da će se jadna žena nekako izvući iz tog sranja koje je uzrokovala ljudska zloba! Koji su to bolesni umovi koji rade takve zloće! Odmah se deprimiram kad pomislim na takva sranja. Jebote, gdje ja živim!



Svakodnevno u busu na putu do škole slušam Radio Centar, uvijek isto, toliko prometnih nesreća, toliko poginulih, toliko teško ozlijeđenih, toliko razbojstava, toliko krađa.... Zašto nekad ne kažu: danas se rodilo toliko djece, toliko vjenčanih, toliko ljudi je kupilo svoj prvi stan, ili dobilo promaknuće na poslu, ili peticu u školi, zašto jednostavno nema više lijepih vijesti? Većinom, čitam, čujem gledam neke vijesti poput ovih gore napisanih!
Takvih vijesti je puno, ali evo ja sam danas izdvojila ove pošto mi se cijeli dan (neke tjedan) vrte u mislima. Uz sve ovo što sam vam napisala, i sva ostala događanja u svijetu stvarno dođem do toga da se zapitam gdje sam ja u svemu tome, k vragu, i zašto uopće živim, i zašto želim imati djecu koja će jednog dana živjeti u ovakvom svijetu, ili tko zna kakav će tek biti u narednim godinama? Ne znam, valjda me drže, kao i svih nas, one lijepe stvari za koje vrijedi živjeti - prijateljstvo, obitelj, ljubav, osmijeh, pjev ptica, prvi ulazak u more nakon duge zime ili prvi snijeg nakon vrelog ljeta, svi oni lijepi zalasci sunca i trenutci uz ljude koje volimo... Evo uspjela sam sebe samu dovoljno razvedriti da zaista mogu napisati: Život je lijep! Život je samo jedan!



18.05.2006. | 20:48 | 16 K | P | # | ^

Susret katoličke mladeži Hrvatske, Pula 2006.


Prošlo je već tjedan dana od tog događaja, i ja sam kroz te dane odgađala pisati o tome pošto nisam imala dovoljno vizualnog materijala kojim bih mogla predočiti vam kako je to izgledalo. Danas ga imam, pa sam se odmah bacila na posao. Kao prvo, moram reći, bilo je fenomenalno. Šteta za sve one koji su imali priliku doći, a nisu je iskoristili. Moje dvije frendice (Mer & Sab) i ja smo se zainteresirale za to čim smo čule da se ide. Pošto smo uvijek spremne za nešto novo, a i zvučalo je zaista privlačno, odmah smo se prijavile. Zadesio nas je mali šok kad smo vidjele koliko mladih Novigrađana ide. Bilo nas je, ako se ne varam, 9 uz naše pratioce. 9! Žalosno. Ne znam šta je ljudima bilo...
Krenuli smo u 13 sati iz Novigrada. Bus smo dijelili s mladima iz Buja (pozdrav Buježanima!). Dobili smo krasne šalove i lančić s privjeskom ribice, koja je i svojevrsna makota susreta, simbol. Ribica predstavlja Poreč i Pulu, zbog naše Porečko-Pulske biskupije. Ribica je naravno simbol Poreča, a unutar ribice je bila oslikana Arena, simbol Pule. Krasna ribica, zaista.
Pula je bila prepuna. Koliko mladih!! Bilo je prekrasno za vidjeti. Odmah po dolasku smo ušli u Arenu i zauzeli odličnu poziciju na travnjaku ispred pozornice. Pošto program još nije počeo, nas tri smo se fino uputile na kavicu. Po cijelom gradu je vladala neka slatka euforija. Toliko puno mladih svih generacija, od 15 do 25. Našle smo odlična mjesta na terasi kafića Kukuriku, koji je inače poznat po tome što su vlasnici roditelji Marine Bajlo (Big Brother). Iako su najavili kišu i oblake, imali smo veliku sreću, te taj dan nismo vidjeli kiše. Ubrzo smo se vratile u Arenu. Program je bio zbilja ispunjen. Nastupile su mnoge zvijezde iz Istre, ali i šire. Animatori su nas uspijeli dignuti na noge i cijela Arena je plesala. Uz povike "Hoćemo još, hoćemo još" pokušali smo ih vratiti na stage, ali to nam nažalost nije uspjelo. Svoj govor održali su nam Lino Červar (na opće oduševljenje) i Rafo Dropulić (koji je bio pomalo izgubljen). Sve u svemu, jedan dobar program koji nas je uspio zabaviti. Uživali smo i pjevajući pjesme, sve do jedne. Čak ni misa nije bila previše dosadna. Govor kardinala Bozanića bio je poprilično dug, ali nama to nije smetalo. Zavaljeni na travi slušali smo ga i odmarali. Našla se tu i pokoja mudra riječ. No, neću sad citirati našeg kardinala. Po završetku mise pjevali smo himnu, zamislite koji je to lijep osjećaj. U Areni se nalazilo desetak tisuća mladih i još par tisuća vani, koji su program pratiti pomoću videozidova. Nema šta, organizacija je bila odlična. Čak nije bilo problema ni kad su busevi odlazili. Bilo je zanimljivo gledati sve te skupine mladih na putu do našeg busa. Na svakom koraku čula se pjesma, svi su pjevali nešto svoje, i po pjesmi ste mogli pogoditi od kuda dolaze. Kad smo stigli do našeg busa, i mi smo se raspjevali. A kako bi se znalo da smo "domaći" zapjevali smo Brkicu, Istrijanku i sl., ali se našlo vremena i za Sevinu "Štiklu", zbog čega se naš voditelj Tomica posramio što je s nama. Bila je to jedna subota durgačija od drugih, i baš sam uživala. U Novigradskoj župi gostovali su mladi iz Zadra, Trogira, Splita i Zagreba. Oko 200 ih je noćilo tu kod nas. Nedjelja je nažalost bila kišovita, ali smo je ipak uspjeli ispuniti i uživati u posljednjim satima druženja s našim gostima. Za vrijeme ručka u Aquariusu (btw ručak je bio odličan) za novigradskim stolom je bilo najživlje. Smijali smo se kao blesavi. Ah, baš smo se našli, sve jedan luđi od drugog. Stvarno šteta što nas vrijeme nije poslužilo. Ali mislim da smo svi prilično zadovoljni.
Jedan veliki pozdrav našim gostima iz Dalmacije, i Zagreba. Bili ste zaista mrak gosti, i bio je užitak primiti vas u Novigrad. I nadam se da ćete nam doći opet. I naravno, moram pozdraviti novigradsku ekipu s kojom sam bila cijelo vrijeme. To su: Ines, Tomislav, Goga, Poliana, i off course, Marija i Sabina. Ekipa zakon! I za kraj šta reći? Jako mi je drago da sam sudjelovala u nečemu tako velikom (18 000 mladih!!!!) i tako posebnom. Bilo je lijepo vidjeti sve te mlade ljude koji se uspijevaju tako dobro zabaviti uz vjeru, pjesme, druženje... I bilo bi odlično kad bi takvi susreti postali češći. Ja bi rado i dalje sudjelovala u takvim projektima. i još za zaista kraj, moram pohvaliti organizatore i zahvaliti im, kao i svim ostalim koji su nam to omogućili.

Evo postaviti ću i jednu krasnu pjesmicu, koja je inače i Himna susreta!

KAP JEDNA MALA

Kap jedna mala s neba silazi,
Stvoritelj svojetu novom dušom prilazi,
Duša ta u tvoje srce je sjela,
Raste i sprema se za velika djela.

Dlanovi jaki al' što raditi?
Velike ruke al' koga grliti?
Korak ti čvrst al kuda hodati?
Srce već lupa ali koga voljeti?

ČUVAJ TU KAP, PRETVORI JE U SLAP,
S NAMA POTECI KA BESKRAJNOJ RIJECI,
ONA NAS VODI U DIVNOJ SLOBODI,
PJEVAM I MOLIM DOK SRCE VIČE: VOLIM!

Dlanovi jaki al' što raditi?
Velike ruke al' koga grliti?
Korak ti čvrst al kuda hodati?
Srce već lupa ali koga voljeti?

Stvoritelj tvoj te pogledom prati,
Spreman je pravi odgovor ti dati,
Otvori sva čula - istinu traži,
Da vjeruješ u dobro - to svijetu pokaži!

Evo nekoliko slika:










08.05.2006. | 15:48 | 4 K | P | # | ^

Uspavanka










Današnja tema nema nikakve veze s uspavankom, nego imam toliko toga za pisati da nisam mogla smisliti jedan univerzalni naslov za sve to. Danas ću malo piskarati o ljepoti, savršenstvu, kompleksima, bacanju novca i patnji u svijetu. Smiješno zvuči, znam. Ali nekako se poklopilo, a sve je povezano na neki način, pa zašto ne? A post se zove Uspavanka jer upravo slušam krasnu pjesmu Dine Merlina koja se zove Uspavanka za Gorana B., a koju je Merlin posvetio Bregi, nešto poput hommagea Bregi.
Za početak, puno pozdravljam moju mlađu sestru Branku, koja je inače u Zagrebu na školovanju, i večeras dolazi kući, da me malo gnjavi i zlostavlja, šala. Jučer mi je poslala mail. Kritizira me na veliko. Kaže kako pišem o sranjima - Seve, Dan planete Zemlje i sl., kad je u svijetu toliko patnje i strašnih stvari. Zamolila me da pišem o tome kako bi vi koji ovo čitate bili toga svjesni. Mislim da smo svi toga svjesni, i da o tome ne treba puno govoriti, ali ću se i toga dotaknuti.
Ono što nisam mogla ne primjetiti posljednjih dana jest navala reklama najmjenjenih ženama. Topliji dani dolaze, ljeto je na pomolu, krpica je sve manje... Sve više kože je otkriveno. AAA!!! Znate šta to znači za žene? Dijeta, vježbe, kremice i svakakvi proizvodi za mršavljenje... a proizvođači takvih idiotarija znaju prepoznati da se u tom grmu krije zec. Doslovno smo bombardirani reklamama za čajeve za mršavljenje, kreme protiv celulita, kreme za oblikovanje tijela i sl. Muka mi je kad pomislim na sve te žene koje nasjedaju na te podle marketinške trikove. U svakom bloku reklama vidjet ćete najmanje 3 reklame za kremu protiv celulita. U tim glupim reklamama posvuda skaću neke anoreksičarke i mršavice i pokazuju milijunima žena diljem svijeta svoja krasna tijela bez celulita i masnoća, te ih uvjeravaju da upravo takva tijela mogu i one imati ako kupe upravo TAJ proizvod. Najgora je ona reklama koja ženske noge prikazuje kao nekakav kauč! KAUČ! Stari ofucani kauč! Ženske noge! Kauč! Ali ako koristite tu kremu, nestat će kauč na vašim nogama!!! Aha! Mene to izluđuje. Dođe mi da razbijem i tv, i sve oko sebe. Ja imam celulit, ne volim ga naravno, ali ne bi kupila nešto takvo bez obzira na cijenu. Takvi proizvodi ne mogu imati dugotrajan učinak. Jedini način da se riješite celulita jest zdrava prehrana i svakodnevna rekreacija. Tko se toga ne drži, neka se ne čudi naslagama celulita. Baš poput mene. Žene imaju celulit, pomirite se s tim. A tužno je u cijeloj priči da muškarcima ta "narančina kora" ne smeta ni blizu koliko samim ženama. Treba svoje tijelo prihvatiti, ali naravno brinuti se za njega, i održavati ga. Ali trošiti silnu lovu na neke gluposti koje obećavaju da ćemo izgledati bajno i sjajno? bang
Industrija kozmetike i mode jedan je od najvećih biznisa u svijetu. Kad uđem u DM, i gledam cijene, ne mogu vjerovati. Jedna obična maskara ako je neka marka (Max Factor npr.) ne može biti manje od 100 kn! 100 kn!!! Kolika je cijena ljepote? I to kakve ljepote? One u koju nas mediji i modna industrija uvjeravaju. Lijep si ako se šminkaš ovako, nosiš ove boje (jer su one hit sezone), naravno sve mora biti marka, nemaš celulit.... Oni stvaraju sliku savršenstva koju mi potom slijepo slijedimo, i trošimo masu novaca da bi tako izgledali, tako se oblačili, šminkali i sl. Ne želim stvoriti pogrešnu sliku o sebi, jer i ja se volim srediti, i obući lijepo i sve to. Ipak sam i ja žensko. Ali smeta mi kad vidim šta nam rade, i kako iskorištavaju te naše sitne slabosti. Ako se 20 puta dnevno na tv-u vrti reklama o maskari s kojom ćete imati pogled s kojim ćete obarati muškarce s nogu, normalno je da će prije ili poslije svaka žena poželjeti imati upravu TU maskaru. A tjedan dana nakon što je kupite, izaći će nova, još bolja i efektnija, i već ćete željeti upravo NJU. I tako neprekidno. A cijene? Pravo malo bogatstvo žene godišnje troše na odjeću i kozmetiku. Ja to donekle mogu razumijeti, ali ne mogu si pomoći a da ne mislim kako je to bačen novac. I sad dolazim do situacije u svijetu. Dok neki novac troše na takvo nešto, drugi nemaju novaca ni za kruh. Sestra mi je u prilogu poslala neke slike koje su jako tužne. Patnja u svijetu. I onda gledam nasmiješena i nameljana lica manekenki u reklamama na tv-u i uz cestu. I nekako me tugica hvata. Ne mogu iz glave izbaciti onu dječicu, i sav taj jad. Kako je tužan ovaj naš svijet, a li eto ipak živimo, valjda jer nas drži taj nagon, želja da nađemo nešto pozitivno, nešto lijepo zbog čega se isplati disati. Zato nemojte dopustiti da vam neke nevažne gluposti o kojima sam danas pisala budu najbitnije u životu. Cijenite svaki trenutak, zastanite da poslušate pjev ptičica, pogledajte zalazak sunca, poslušajte najdražu pjesmu, zagrlite prijatelja, poljubite osobu koju volite, nasmiješite se... Živite punim plućima. Iskoristite svaki dan. Uživajte u onome što vas veseli i što volite. Život je samo jedan.

P.S. Nadam se da vas nisam uspavala, barem ne previše.









28.04.2006. | 15:46 | 15 K | P | # | ^

Čija? Moja!


Evo sjedim upravo pred mojim kompjuterom, u rozoj pidžami, s aparatićem u ustima, i kroz prozor mi stiže muzika. To pjeva Seve! Ne ispred mog prozora, nego ispred Maestrala, tu, u Novigradu. Nemojte misliti da nisam bila, jesam, maloprije sam došla. Nisam željela pješačiti 2,8 km, mami se spavalo, radni dan...itd. Okolnosti. Kompjuter mi je bio upaljen (eto kako štedim struju) pa sam pomislila, zašto ne, kad sam još uvijek pod dojmovima i koncert još traje. Čujem upravo: "Virujen u te..."
Ovako stoji situacija. Nikad nisam bile Seve fan, dapače, ali šta je, tu je, ja sam se večeras šokirala. eek
Prestrašno zvuči ovo šokirala. Blago rečeno, iznenadila sam se. U početku gledam ja nju onako skeptično... Nakon par minutica... Ah! Kako ostat hladan na te pjesme? Uz svaku me neka uspomena veže. Nisu nešto, ali sjećam se svake i tih godina... Okrutna istina - pjesme mog djetinstva. Ali ozbiljno, bilo je ok. Pjesme nisu moj ukus, ali eto glas sam potrošila.
A o Severini? Evo, i sad mi se čini kao da ovo ne pišem ja, ali žena je SIMPATIČNA! Da, da. Skroz je ok, dobro nas je nasmijala, i na svoj račun se zna šaliti, i to jako dobro. Doduše, nisam ja takva da mogu nekog jedan dan ne voljeti a sutradan biti najveći fan, ali priznajem da ova večer jest utjecala na moje mišljenje o njoj. Nisam je voljela, ali sad mislim da sam ravnodušna prema njoj. Mogu čak reći: Ma OK je ta Seve!
Zijevnula sam. Spava mi se malčice. Moje krpice me čekaju. Muzika utihnula. Gotovo. Žao mi je što nisam ostala do kraja, ali eto, šta ću? I naravno, jako mi je žao što Tihec nije bila u mogućnosti doći!
Idem u krevet! Ljudi, laku noć! I poruka ovog pomalo glupog posta jest: Vaš stav o nečemu, makar dobar ili loš, se uvijek može promijeniti, na dobro ili loše naravno. Eto meni se desilo večeras. A priznajem da sam se pomirila i sa "Štiklom". Ah! Jesam. Ipak je to "Naša štikla", i s njom idemo u Europu. hrvatska

P.S.: Hvala Mer što me nagovorila na dođem, iako nije imala puno posla, jer sam bila vrlo znatiželjna, i eto isplatilo se ovaj put.

P.S.P.S.: Još uvijek nisam spremna imati njezinu sliku na svom blogu, pa se nadam da ćete zanemariti nedostatak vizalnog materijala u ovom postu.


26.04.2006. | 00:07 | 14 K | P | # | ^

Sun is shining... :-)


Evo danas sam jako dobre volje, i to otkad sam ustala. Vrijeme je izvanredno, biti ću kratka jer trčim vanka da se malo kvarcam i riješim pokoju križaljku (moja nova zanimacija). Sunce prži, toplo... Divota. Pisala sam ispravak iz Mat, nije baš prošlo kako sam htjela, ali ni to mi nije uspjelo pokvariti dan. Nastava je za moje dvije lude i mene ranije završila, pa smo uživale na terasi Mozarta sve do 2 sata. Uspjele smo čak i malo boje dobiti. Skoro sam se skuhala... maloprije sam došla od zubarice. Inače poslije takvih posjeta budem malo dotučena, ali danas me nije skoro ništa bolilo. Sunce i dalje sja... Znate onu pjesmu B.M.: Sun is shining, the weather is sweet... Evo par sličica od mene (u skladu s ugođajem). Pozdrav.

P.S. Pozdrav mojoj susjedi Vandi koja marljivo obrađuje svoj vrt! mah


Tulipani u mom vrtu


moj ljiljan (još uvijek malen, ali narast će)


Tihy i Mer (rumenih lica) danas u Mozartu (uživale smo...)


Jest, napokon!


24.04.2006. | 17:13 | 5 K | P | # | ^

Earth day...




Kao što neki znaju, imala sam laganih poteškoća s mojim kompjuterom posljednjih dana, bilo mi je pomalo neobično, ali zaista, ne mogu se požaliti. Možda je taj kvar u mom slučaju bila pozitivna stvar. Barem nisam dane provodila zatvorena u sobi, pred kompjuterom. Obavila sam dio prakse, čitala, gledala punooo (ali baš puno) filmova, i naravno, jela finih kolača i ostalih delicija iz kuhinje moje mame. Ove godine je napravila, odličnu sarmu, jela sam je skoro svakodnevno. A da se pohvalim, ove godine sam i ja pomogla pa je vjerojatno zato bila tako odlična. Nažalost, nema više! A osim u sarmi, uživala sam i u mom najdražem kolaču, to su salnjaci. Ne znam ako znate koji je to kolač, ali vjerujte, nema boljeg. Bar meni. Nažalost, vegetarijanci ga ne smiju, tj. ne bi smjeli jesti pošto sadrži svinjsku mast. Ok. Sad prestajem pisati o hrani.
Ovih dana mi se mnogo toga vrtilo pa glavi, i imala sam puno tema o kojima sam htjela pisati, ali kako nisam mogla, većina toga mi je pobjeglo iz glave, više na to ne mislim, pa stoga ne vidim razlog da o tome i pišem, možda neki drugi put. Jedino što sam htjela, i što ću i napraviti danas, jest napisati ovdje jedan dio knjige koju sam neki dan pročitala. Knjiga se zove Kad je bio juli, i dobila je nagradu za najbolji neobjavljeni roman godine. Knjiga je na svoj način nevjerojatno poučna, i kroz oči nevinog dječaka upoznajemo svijet koji ga okružuje, ljude oko njega, prepoznajemo ljudsku pokvarenost, oholost i glupost. Većina ljudi oko njega su iskvareni i koristoljubivi, te im ne smeta svoju sreću graditi na nesreći drugog. Ali on, iako još malen i naivan, to tako dobro uočava, i drži se svog mota da ne budi poput njih. Ostaje vjeran sebi i onome što ga je njegov otac naučio bez obzira na negativan utjecaj okoline. Često da bi bio pošten i pravedan čini štetu samom sebi. Ako nekog zanima, pročitajte, neće vam biti žao. Bila sam posve zaokupljena tom knjigom, tek sam ne povremeno morala stati, jer nisam znala, onako zatečena onim što čitam, da li da plačem ili da se smijem. Jedan dio me jako dirnuo, ima pomalo veze s mojim postom od nekim dan, pa sam taj kratki ulomak prepisala na papir. Sad ću ga prepisati i ovdje. Samo da upozorim. Pisati ću točno onako kako je u knjizi, ništa od onog što ću napisati nije gramatička greška nego je knjiga pisana tako. Mirza, dječak koji piše pisma svom ocu, ne zna pravilno pisati pa je knjiga upravo tako i pisana. Možda neke riječi nećete razumjeti jer ima puno turcizama. Da ne duljim više...



...Al slušaj sad najcrnjeg ibreta. Sad u maju mjesecu ove to jest dvijehiljade i pete, samo u jednoj hefti tri se čoeka polila benzinom pa uzela šibicu jal upaljač pa se zaždili. Ja mišljam da teško more biti gora smrt. Još je viši ibret ako ti reknem da se jedan spalijo u Sarajvu a bijo Musliman to jest bošnjak drugi u Bajnoj luci a bijo Srbin a treći u mostaru a bijo Hrvat. a svi govore da su drukčiji od onije drugih. a nijesu babo. Svi su ljudi baš ko što si ti pričo ko braća jedan ih je bog dao. Jednaki se rađaju rastu piju jedu smiju se plaču lažu školaju se žene djecu rađaju stare boluju umiru. Iste ih brige more, iste muke muče, iste stvari vesele isto žele. Eto vidiš ova trojica isto živili i skroz isto umrli. a more bit da su sve dok se nijesu polili jedan na drugog poprijeko gledali a jednako su se patili i jednako budaljeli i jednako stradali i zbog istije razloga se zaždili. Izbacivalo ih iz stana a kud će jadni i čemerni potlje svega što su predeverali pa s čeljadi na cestu. a političari koje got vjere bili se slažu, iz istije tanjira žderu iz istije čaša loču, istijem kurvama idu ista ih auta vuku, butum svijet u avijonima prelećaše a svaki svoj narod huška protiv drugog i trećeg i među njiha se kost baca. To ti je babo Bosna a i hercegovina danas. Da ti pamet stane ako već nije stala...

Eto tako je to, žalosno.
Ipak, ja se nadam da će jednog dana biti bolje. Dapače, sigurna sam da hoće.
Još sam danas htjela samo par riječi napisati u čast našoj Zemlji. Danas je Dan planete Zemlje, ili kako meni ljepše zvuči Earth day. Na današnji dan važno je, ne da samo nabrajamo šta sve već godinama činimo ovoj našoj jadnoj planeti, nego da postanemo svjesni da je promjena nužna. Normalno da jedan pojedinac ne može utjecati na cijeli svijet, ali svatko od nas može promisliti kako on može pomoći, doprinijeti, s nekim malim stvarima može se puno postići, ipak se od malih stvari život sastoji, samo trebamo vjerovati da svaka mala stvar puno znači. Na to trebate misliti svaki put kad bacite omot od vašeg Twixa nasred parka! Evo danas za ručkom, sjedila sam s mojima, i kažem ja njima: Danas je Dan planete Zemlje! Samo su me pogledali onim pogledom "gubiš se malo?" i nastavili jesti. Eto koliko je ljudima bitno. Kako moja obitelj, tako i većina ljudi. Dan planete Zemlje? Aha, ok!
Svaki dan treba biti Dan planete Zemlje, jer sve što radimo našoj Zemlji radimo 365 dana u godini, a zašto se toga sjetimo i upozoravamo samo na 22.04.? Moramo početi razmišljati o tome svaki dan, jer još nije kasno!



22.04.2006. | 14:04 | 4 K | P | # | ^

Za Tihy....


Danas je 18. rođendan jedne od meni najdražih ljudi na svijetu i moje jako drage frendice Tihane. Slavi velikih 18! Zato joj danas posvećujem ovaj post. Neću puno pisati i mudrovati, želim samo u nekoliko rečenica, premda je to nemoguće, opisati koliko mi je drago što je poznajem i što je dio mog života. Upoznale smo se prije 3 godine, na početku našeg srednjoškolskog obrazovanja, i dobre smo od samog početka. Ne mogu reći da smo slične, ali imamo neke zajedničke interese, a i obje posjedujemo neke ne previše poželjne osobine. Nemojte misliti da se radi o nečemu lošem, ali obje posjedujemo talenat za nevolju, koja nas prati svuda. Ako ste u društvu s Tihy i sa mnom, možete biti sigurni da ćete doživjeti svakakve (ne)zgode i nasmijati se do suza... Tako smo kroz ove tri godine imale svakakvih iskustava: mnoge neugodnosti na kasi u Konzumu (robna kuća Poreč, redovite smo mušterije, posjedujemo i K-plus card), zgoda u Zagrebu s importanne manijakom koji nas je želio dokrajčiti, nedavna biciklijada Stancijeta-Novigrad, gone with the wind u Umagu pred publikom u Felizeu, udarci i padovi u Delfinu, a naravno ne smijem zaboraviti i blatno istraživanje novigradskih vinograda i još puno, puno toga... Mnogi od vas neće znati o kakvim se to zgodama radi, ali čitateljstvo na koje trenutno ciljam će vrlo dobro znati. Da ne duljim više, reći ću još samo da joj želim sve naj, naj i ispunjenje svih želja, i naravno još jednom SRETAN ROĐENDAN! Velika pusa. Nemoj se ljutiti zbog ovog posta!
Sutra idem u Umag kod Tihy, vraćam se doma u ponedjeljak pa vas zato pozdravljam pošto uzimam mali break od interneta, blogova, kompa i kako Tihy smatra, od trošenja dragocjenog vremena. Uživajte u vikendu.
P.S. Svim maturantima SŠ Mate Balote (gimnazijalcima & ekonomistima) želim da sutra provedu nezaboravnu večer, i svim ostalima koji će prisustvovati toj zabavi želim dobar provod!wave


07.04.2006. | 20:21 | 18 K | P | # | ^

Zašto nemam volje?


Kad mi je sinula ideja o mom novom postu (zahvaljujući mojoj dragoj frendici) imala sam još uvijek volje pisati ga, no nakon 5 minuta odjednom mi se više nije dalo. Izgubila sam svu volju koju sam imala na početku. A ironija je u tome da upravo o tome želim pisati. Volji, i njezinom gubitku. To je jedna od stvari koje nikako ne razumijem. Toliko ljudi ima potencijala za raditi svašta, a ne rade to jer nemaju volje. Ja vjerujem da mogu imati super ocjene i biti odlična učenica, ali to nisam jer nemam volje svaki dan učiti, pisati zadaće... i sve što odlični učenici rade. Posjedovanje snažne volje može biti jedan od najvećih aduta čovjeka. Poznam mnoge ljude oko mene koji možda nemaju dovoljno talenta, ili inteligencije, ali imaju snažnu volju koja ih potiče da se trude, bore i trse da bi bili što bolji. I u većini slučajeva, dobri rezultati ne izostaju. Količina volje koju u određenom trenutku imam ovisi o umoru, naspavanosti, raspoloženju... i mnogim drugim činjenicama, ali i tome koliko se trudim potaknuti buđenje te volje u sebi, a moram priznati da sam jedna prilično lijena osoba. Da me ne shvatite pogrešno, nisam lijena za stvari koje volim, mogu gledati 5 filmova zaredom bez obzira koliko mi se spava (ako su filmovi dobri), mogu čitati 5 sati u komadu bez problema (ako je knjiga dobra), biti na msn-u sa sab satima i slično. Čak volim i učiti neke predmete koje volim npr. engleski, hrvatski. Ali za ono što ne volim ili ne podnosim, koliko god pokušavala, jednostavno ne mogu, ili se moram siliti, a to mi je najgore. Ako netko zna kako podignuti količinu volje, neka mi kaže, jer ja zaista ne znam... A nekad mi to predstavlja problem. Kad imam puno toga za obaviti, a jedino što želim je zatvoriti se u sobu, zamračiti i slušati Pjesmu mom mlađem bratu. Evo sad dok ovo pišem toliko toga imam u glavi što bi mogla reći, ali nekako sam udaljena od teme i osjećam da gubim bit onoga o čemu sam krenula pričati, i zaista nemam volje pisati dalje pa ću zato završiti. Mislim da će ovo biti moj najgori post dosad, ali eto svi imamo takve dane. Kad smo dosadni, bezvoljni i samo gledamo kad će prije dan završiti, evo 5. aprila 2006. je skoro pa završio... a sutra je novi dan.
P.S. Sad sam se sjetila pjesme iz crtića Zvonko (to sam obožavala gledati kao mala). Ide nekako... i sad je čas za počinak i reć pa-pa, već malo drijema, snage nema, Zvonko spreman je za san jer sutra je novi dan... Pozdrav za Mer. Ona će znati zašto!



05.04.2006. | 22:16 | 2 K | P | # | ^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.


Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)
Studeni 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (7)
Ožujak 2006 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da ili ne?



saint st patrick's day 2006


MySpace Layouts



Linkovi

Blog.hr
Bijelo dugme
SAB
Bebica
Paxy
Nik
Dinca
Mitologija





Free Counters



online




MOJE SLIČICE





moja malenkost


mudrica - SAB


moje drugo ja - MER


moja najdraža - TIHY


moja seka - BRANKA


moji rođaci - DARIA & MATEJ


Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Sve će to, mila moja,
Prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
I dvije će pokisle ptice
Sa tvoga oka prhnuti na jug.
Nijedna suza, nimalo volje,
Nijedna slutnja, ni glas,
A moglo je bolje.

Reći ćeš: "Malo je tužno,
A Hrist je bio kopile i jad"
I staćemo goli i sami
Pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin, pusto polje,
Ocvale ruže i med.
A moglo je bolje.

Gdje? Pokaži mi?
Gdje? Kad tužne sudba ne voli,
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža?
Sa dva smiješna trna?
Ili snom?
Uzalud, uzalud, sve je protiv nas!


ČLANOVI BIJELOG DUGMETA


GORAN BREGOVIĆ


ŽELJKO BEBEK


ZORAN REDŽIĆ


VLADO PRAVDIĆ


GORAN IPE IVANDIĆ

st patrick's day 2006


MySpace Layouts

MySpace Layouts





MySpace Layouts



EARTH SONG

What about sunrise
What about rain
What about all the things
That you said we were to gain...
What about killing fields
Is there a time
What about all the things
That you said was yours and mine...
Did you ever stop to notice
All the blood we've shed before
Did you ever stop to notice
The crying Earth the weeping shores?

Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah
Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah

What have we done to the world
Look what we've done
What about all the peace
That you pledge your only son...
What about flowering fields
Is there a time
What about all the dreams
That you said was yours and mine...
Did you ever stop to notice
All the children dead from war
Did you ever stop to notice
The crying Earth the weeping shores

Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah
Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah

I used to dream
I used to glance beyond the stars
Now I don't know where we are
Although I know we've drifted far

Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah
Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah
Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah
Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah

Hey, what about yesterday
(What about us)
What about the seas
(What about us)
The heavens are falling down
(What about us)
I can't even breathe
(What about us)
What about the bleeding Earth
(What about us)
Can't we feel its wounds
(What about us)
What about nature's worth
(ooo, ooo)
It's our planet's womb
(What about us)
What about animals
(What about it)
We've turned kingdoms to dust
(What about us)
What about elephants
(What about us)
Have we lost their trust
(What about us)
What about crying whales
(What about us)
We're ravaging the seas
(What about us)
What about forest trails
(ooo, ooo)
Burnt despite our pleas
(What about us)
What about the holy land
(What about it)
Torn apart by creed
(What about us)
What about the common man
(What about us)
Can't we set him free
(What about us)
What about children dying
(What about us)
Can't you hear them cry
(What about us)
Where did we go wrong
(ooo, ooo)
Someone tell me why
(What about us)
What about babies
(What about it)
What about the days
(What about us)
What about all their joy
(What about us)
What about the man
(What about us)
What about the crying man
(What about us)
What about Abraham
(What was us)
What about death again
(ooo, ooo)
Do we give a damn

Aaaaaaaaah Aaaaaaaaah



Myspace




st patrick's day images



MySpace Layouts


SELMA

Selma putuje na fakultet
ona putuje
ja kofer nosim, molim
težak je al pošto njen je
lično
ja i taj kofer volim
Selma na ulasku u voz
ti htjedoh reć
nešto nježno
nešto što izaziva
pozor
al rekoh samo zdravo
Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

Selma Selma
zdravo Selma
putuj Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

MySpace Layouts


MySpace Layouts


MySpace Layouts


MySpace Layouts



MOJI NAJ FILMOVI:


TROJA

************************


PEARL HARBOR

************************


STAR WARS

************************


LJUBAVNA PRIČA

************************


HRABRO SRCE

************************


TITANIC

************************


GOSPODAR PRSTENOVA

************************


LEGENDA O JESENI

************************


PLES S VUKOVIMA

************************


PRLJAVI PLES

************************


NEŠTO POSVE OSOBNO

************************


UROTA

************************


SEDAM

************************



ANNA I KRALJ

************************



DUH

************************



GROF MONTE CRISTO

************************



TJELOHRANITELJ

************************


PRIČA O NAMA

************************



ŽIVOT JE LIJEP

************************



ZORA OČAJNIKA

************************



ŠALJI DALJE

************************


st patrick's day images




layout for myspace



MySpace Layouts


LAŽEŠ

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
Medeno sve mednije
Kobno, k’o što niko nikog lagao nije

Postoji milion načina da te ostavim
Ali ne postoji ni jedan
Da te prebolim
Ja sam crn sedef za tvoje uho
Ja sam ludak od marcipana dušo

O, biće mi žao
Biće meni žao, žao
Uzeće je drugi, uzeće je
Moja biti neće

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
"Pjevaj, duga je iznad tebe
Pjevaj, bog je danas na tvojoj strani
Golube"

saint patrick's day




MySpace Layouts



st patrick's day 2006




moj avatar na BD forumu


st patrick's day 2006




saint patrick's day



BECAUSE YOU LOVED ME

For all those times you stood by me
For all the truth that you made me see
For all the joy you brought to my life
For all the wrong that you made right
For every dream you made come true
For all the love I found in you
I'll be forever thankful baby
You're the one who held me up
Never let me fall
You're the one who saw me through through it all

You were my strength when I was weak
You were my voice when I couldn't speak
You were my eyes when I couldn't see
You saw the best there was in me
Lifted me up when I couldn't reach
You gave me faith 'coz you believed
I'm everything I am
Because you loved me

You gave me wings and made me fly
You touched my hand I could touch the sky
I lost my faith, you gave it back to me
You said no star was out of reach
You stood by me and I stood tall
I had your love I had it all
I'm grateful for each day you gave me
Maybe I don't know that much
But I know this much is true
I was blessed because I was loved by you

You were always there for me
The tender wind that carried me
A light in the dark shining your love into my life
You've been my inspiration
Through the lies you were the truth
My world is a better place because of you


MySpace Layouts




LEGENDA

st patrick's




JOŠ JEDNA LEGENDA

st patrick's day 2006





st patrick's






B]WHAT A WONDERFUL WORLD[/B]

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world.

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world.

The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you.

I hear babies cry, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world.


********************


"Nitko nije savršen, a Bijelo dugme pogotovo."
BREGA




ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.




Every man dies,
not every man lives.




myspace layout




blog layouts



JEDNOG SE BOJIM: NE BITI DOSTOJAN SVOJIH PATNJI.
Dostojevski








Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske
a ljubavi ne bih imao
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

Novi zavjet

MySpace Layouts



MySpace Layouts




GORAN BREGOVIĆ & Yiorgos Dalaras - Anna

Kane kuragio, Anna.
Palepse ta hronia.
Anna mu, me tis aliotikes sunithies
tis aliotikes kinisis
Ihes poli kalus tropus
fenotan oti isun apo alo kosmo
Omos esi ekanes o ti boruses
gia na min to dihnis
den perifronuses ti ftohia
ala ute se goiteve idietera
ola se sena itan diaforetika
To domatio su me ta spania andikimena
sigura ixes kalitero gusto apo mena
erhosun ke m'evriskes
to krevati mu, to stithos su
Anna, mikri prostihi kiria
ke kato ap'ta parathira, bregmenos dromos
o ihos tu trenu, to surupo
ke to domatio mu Anna
kremasmeno ston aera
san portokali.
kane kuragio, Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kseris Anna, emis i dio
itan grafto na sinandithume
Ti na kserun? Pos borun na kserun i ali?
Sinomiliki, mikri eromeni mu
Thimase? ekatomiria stigmes,
stigmes pu oso pane ke ligostevun
echi opos kapii tis leilatun
brosta sta matia mas, kathe mera

Adika palevo na tis kratiso, adika.
kilane vuva ke fefgun
pros ti megali thalasa.
Perasan tosa hronia
den forao pia to fititiko mu bufan
ke discolevame na sinithiso
afto to kalorameno kustumi
Den perifrono to hrima
ala ute me goiteve idietera
Motzart, Rekviem, Agnus Dei, Yesterday

Apopse tha'rtho sto proto su oniro
Mi gerasis Anna, mi gerasis
Pes psemata ston andra su
skise tin prosklisi, akirose to dipno
Akubise me, opos tote, me to gonato su
kato apo to trapezi
Apopse, Anna.
Sto kalitero ksenodohio
Apopse.
Sto proto su oniro.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Mi gerasis Anna, mi gerasis
Giati den tha'ho pia kanenan
ke tipota na me kratisi neo
Monos mu epimeno akoma edo
Parolo pu arhise pali na vrehi
Echi opos vrehi panta sta nisia
Oktovri mina.
Thimase?
Thalassa apo molivi ke uranos apo pefka
apomakres, anakates fones
I foni tis miteras, tu filu, tis koris
tu adelfu, tis eromenis
tis sirinas tu pliu
Ruha lefka, viastika mazemena
ligo prin ti vrohi
enas sindomos peripatos
akoma...eki. Dipla sti thalassa.
Ki istera... telos, telos.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kane kuragio, Anna...


Don't give up, Anna

Kane kouragio Anna,
fight with time
My Anna, with the different habits
the different moves
You had very good manners
It was obvious that you were coming from another world
But you were doing everything you could
in order not to show it
You didn't contemn poorness
but it didn't attract you as well
Everything in you was different
Your room with the rare objects
the letters, the gifts
You bet that you had a better taste than mine!
You were coming to find me
My bed, your breast...
Anna, little dirty lady
And outside (down) the windows, a wet road
the sound of the train, the nightfall
And my room, Anna
hanged in the air
like an orange
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

You know Anna, for the two of us,
it was written (in the destiny) to meet
What could others know? How could they know?
My coetaneous, little lover
Do you remember? Millions of moments
moments that become fewer and fewer
as some foray them
in front of our eyes, every day
Hopelessly (!) I fight to keep them, hopelessly (! again)
they trickle slow and they go
towards the big sea
So many years have passed
I don't wear my student jacket anymore
and I can hardly get used
to this well needled costume
I don't contemn money
but it doesn't attract me so much
Agnus Dei, Yesterday

Tonight I will visit your first dream
Don't get old Anna, don't get old
Lie to your husband
Rip the invitation, cancel the dinner
Touch me, like that time, with your knee
under the table
Tonight, Anna
In the best hotel
Tonight
In your first dream
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Don't get old Anna, don't get old
because I won't have anybody and anything
to keep me young
I am alone, still insisting here
although it has again started to rain
as it always rains in the islands
during October
Remember?
A sea made of lead and a sky of pines
Remote, mixed voices
The voice of the mother, of the friend, of the daughter,
of the brother, of the lover
of the siren of the ship
White clothes, removed quickly
just before the rain
The light was lost with them
A short walk
still...there. Next to the sea
And then...the end, the end
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Kane kouragio Anna...

MySpace Layouts




MySpace Layouts



Myspace



Hm, Brega. On je dobar čovjek i ja ga volim. On je stari lisac. Gleda oko sebe... Ja uopće ne sumnjam u njega. On je napravil Bijelo dugme i oni su u pravom smislu jugoslavenski Rolling Stonesi. A ona spika... Bregović radi pizdarije... Kaj radi pizdarije kad cijela Juga sluša. Pa, nisu ti ljudi budale.

Davor Gobac, 1990.


MySpace Layouts






STING lyrics



Uspavanka za Gorana B.

bože evo me
gledaj moje bronzane ruke
u meni je crv, zelena mi krv
samo da ozdravi, da ne zaboravi

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra.



Cursors















blog layouts



Sjaj u travi

Sada,
kada ništa na svijetu ne može
vratiti dane prohujalog ljeta
nas sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom sto je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit ce prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit
ću oči i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

život je borba
-nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš
-ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav
-a ona traži žrtve.

Bio
si moje veliko proljeće,
uspomena koja ce dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati...Osjećat
ću tugu jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat ce veličanstvenosti svijeta.
Ostat ce samo blijeda slika
onoga sto je prošlo.

(WILLIAM WORDSWORTH)



Myspace




ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić


MySpace Layouts



I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kad počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

S.S. Kranjčević, Mojsije



PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!


Dobriša Cesarić


Žalostan je čovjek u kojem nije ostalo ništa dječje.
A. Graf


Myspace



Myspace



MySpace Layouts

blog layouts



blog layouts



MySpace Layouts



MySpace Layouts



MySpace Layouts



MySpace Layouts





Free Cursors


Image hosting




Kada pripadam tebi pripadam konačno i samom sebi. (Michelangelo)

Najgori način na koji vam netko može nedostajati je da ta osoba sjedi kraj vas, a vi da znate da ju nikada nećete imati. (Gabriel Garcia Marquez).

Myspace layouts



Ja ipak mislim da je najgore uopće ne voljeti. (B.K.)

Nitko ne zaslužuje tvoje suze. Ako takva osoba i postoji koja ih zaslužuje, ona ih neće izazvati. (Gabriel Garcia Marquez)

Friendster images



Nije teško zaljubiti se, nego je teško to reći. (Alfred de Musset)

Voljeti znači voljet usprkos, a ne zbog nečega. (Han Suyin)

Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna. (J.W. Goethe)

MySpace images



Ljubav je kompozicija jedne duše nastanjene u dva tijela. (Aristotel)

Ako nekoga voliš, pusti ga od sebe. Ako ti se vrati, zauvijek je tvoj. Ako se ne vrati, nije ni bio tvoj. (Kahlil Gibran)

Moje najbriljantnije postignuće bilo je to što sam uspio uvjeriti svoju ženu da se uda za mene.(Winston Churchill)

Friendster images



Prave ljubavne priče nikad nemaju završetak. (Richard Bach)

Velika prava ljubav pokazat će svoju punu snagu samo onda ako uspije od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, napraviti stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života, ni smrti. (Ivo Andrić)

image hosting file




Očima tvojim gledaju me najveće zvijezde.
I kako ljubim te ja, borovi na vjetru,
hoće pjevati ime tvoje s iglenim lišćem svojim. (Pablo Neruda, Ovdje te volim)

HVALOSPJEV LJUBAVI

Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

1. Kor 13, Novi zavjet



Franceso Petrarca
CCCXII

Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,

ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,

meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.

Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu koju bješe bolje ne vidjeti!




"Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi."
(Shakespeare, Romeo i Julija)


PAUL ELUARD
Moja ljubav

Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.

Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.



EDGAR ALLAN POE
Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.